Nemam namjeru upasti u zamku u koju upadne dosta kolumnista. Ono, imaš cajtnot, dedlajn, po naški ističe ti vrijeme za poslati kolumnu uredniku, a ti se danima mučiš s temom. Vrti ti se po glavi kao svašta, a zapravo nemaš ništa.
O čemu, kvragu, pisati, jer sve je već napisano? O Danu državnosti već sutradan je bez veze bilo što pisati, jer ionako svake godine isto, niti se jedni daju uvjeriti, niti se drugi daju razuvjeriti.
O novim poplavama i starim navikama da uvijek brinemo tek kad se nešto dogodi, ni to nije neka tema. Opet imaš dojam da se i ti sam ponavljaš, baš kao što se iznova ponavljaju nebranjena nebriga institucija i načelo da ako su naši, onda dobro.
Ovo načelo je prožimajuće kroz čitav sustav i proždire i ono malo stručnog, iole neovisnog i vrijednog kadra, te institucije čini smiješnim i nesposobnim za bilo što osim za primiti plaću. Ovo načelo rodilo je uhljebe, čitavu vojsku, rodila ih majka, od kojih još jedino dobro možeš očekivati ako ti se nekako sklone s puta. Što je ništa drugo nego popločan put u anarhiju.
Da se kolumna ne bi pretvorila u anarhistički pamflet bez jasne razrade teme, da se vratim na ono s početka. Ne želim, gluho bilo, upasti u zamku dobrog dijela kolega kolumnista, koji pristaju biti redovni u dojmu da su baš svakom loncu poklopac.
Pritisnuti rokovima, pogotovo ako kolumne pišu za nekoliko medija kroz tjedan, pa treba malo „šarati“, uhvate se za svaku slamku spasa, pa čim iskoči iole zgodna tema, makar to bilo i tek malo prije zadnjeg zvižduka za poslati kolumnu, oni se bez imalo zadrške uhvate u koštac s njom, kreiravši dosta toga nabrzaka, čime u konačnici često ispadnu samo pismenija verzija onih notornih komentatora po facebooku i portalima, onih koji i ne pročitavši do kraja ni originalnu vijest, već imaju svoj stav, svoga krivca i svoju istinu o događaju i brži su od munje.
Naravno da bi mi, da sam taj tip kolumnističkog barda, a srećom nisam ni bard, a ni tip, posve milo bilo što je Škoda, koju po službenoj dužnosti koristi gradonačelnik Kordić, planula baš u vrijeme kada je Igor Božović već napisao i poslao svoju kolumnu za srijedu – čime se upravo meni otvara prostor da uslast oglođem kost u četvrtak.
No, nema šanse. Imam već pripremljenu kolumnu i ne pada mi na pamet da uskačem nabrzaka u temu koja je vrlo kompleksna na koji god način da je pogledate - i svako pogrešno ili pristra(s)no mišljenje, rekao bi jedan moj prijatelj – svako isfuravanje – može biti kontraproduktivno, kao što već jesu kontraproduktivni komentari poluanonimusa koji su učas preplavili društvene mreže i portale. No, komentari mase zaštićene manjkavošću zakona o komuniciranju u digitalno doba i anonimnošću svojih avatara su jedno, a kolumna je nešto posve drugo.
I rekoh, ne pada mi na pamet da bilo što tvrdim o slučaju prije nego ga duboko ne analiziram i, prvenstveno i jedino ispravno, prije nego li institucionalni organi reda i zakona ne odrade svoj posao.
Pisati o bilo čemu, pa radilo se i o pitanju smije li službeni auto noćiti pred privatnim objektom, a prije nego pogledam pravilnike i propise, bilo bi zbilja neodgovorno. Komentatorima po facebooku to nije ni na kraj pameti. Oni već znaju. Pisati o razlozima i počiniteljima paljevine također ne mogu, ustvari i ne smijem, bez čvrstog dokaza ili čvrste tvrdnje organa istrage. Sve drugo je nagađanje, ponekad i „wishful thinking“, po naški što je babi milo, to joj se i snilo, ali brzopotezni komentatori to ne uzimaju u razmatranje, jer ih nije ni briga.
Čak i tvrditi da će na kraju sve to narod platiti, što vjerojatno nije daleko od istine, uopće ne želim. Jer mi naroda baš i nije nešto žao, pojedinaca u narodu dabome da jest, ali bih ponekad, u trenucima slabosti, zbilja poželio da se na zemlju spusti neka sila i dobro pročešlja ovo naše društvo, po cijenu da i mene odnese.
A i to s narodom koji plaća cijenu smo toliko puta napisali da se fora izlizala, a narod još nije došao svijesti. I pitanje je hoće li ikad.
Jednostavno, ne želim pisati o ovome, pogotovo jer sam svjestan kako ovo, što god da su razlozi, nije više mala zajebancija. I šteta je već učinjena. A posljedice bi mogle, a nadam se da neće, biti velike. I dugotrajne. I nepovratne.
Neke stvari u gradu počele su već mjesecima klizati izvan granica uobičajenih retoričkih nadmudrivanja i pomalo smo već ušli u domen nabrijane, svenavijačke atmosfere, u kojoj je sve manje toga potrebno da nešto plane. I da, reći ćete evo planulo je, i bit ćete u pravu. Ali dobro znate da ne mislim na to.
Planulo je, za sad, a nadam se da je tu kraj, planuo je automobil i, ma što da je razlog, a nadam se da ćemo čim prije to službeno i nepatvoreno doznati, to je gradonačelnikov automobil, a najmanje što ovaj i ovakav Mostar treba je da plane gradonačelnikov automobil. Teško bi to podnijeli i Sarajevo i Zagreb i Beograd i Pariz i London i New York, ali ovdje je teren možda manji, ali puno klizaviji.
Čak i da je u pitanju neka tinejdžerska igra, slučajan mangupluk koji je pobjegao kontroli, eto, pade mi na pamet mogući najbenigniji razlog, ako je uopće moguće staviti ovo u kontekst benignosti ( eto, još rekoh da neću o tome, pogotovo ne insinuirati ), opet je u pitanju službeni auto gradonačelnika.
I da je bilo koji grad u pitanju bila bi to vijest bez presedana, a kamoli Mostar, grad u kojem sve moraš tiše, kao u onom crtanom filmu s Duškom i Dačom, kad svaki povišen ton izazove lavinu.
I nisu samo poluanonimci, nije samo polusvijet dohvatio priliku, vidim da su političke stranke već požurile s „ugradnjom“ u događaj, čime su, da se okoristim popularnom izrekom iz američkih filmova, kontaminirali mjesto zločina, dajući svemu samo njima željeni kontekst prije bilo kakve službene informacije koja bi odgovorila na onih 5W baznih pitanja svakog dobrog novinarstva – i još plus ono jedno H, koje ovaj put nema veze ni sa jednim narodom, ni sa bilo kojom strankom. Srećom.
Radi se, naime, o klasičnom novinarskom obrascu za dobro novinarstvo, kakvo ovdje dugo već u mukama umire, kao, uostalom, i dobre politike.
Dakle, stavljanje u željeni kontekst prije nego smo kompletirali odgovore na 5W+H pitanja (Who/Tko, Where/Gdje, When/Kada, What/Što, Why/Zašto i How/Kako?) nije nimalo dobro za Mostar i njegove ljude. Taj željeni kontekst i činjenica da je, ponavljam, gradonačelnikov automobil u pitanju, daju svemu snagu molotovljevog koktela. Samo ako se kresne. A u zadnje vrijeme previše je neodgovornih po pitanju držanja upaljača.
I zato ne želim pisati o tome. Imam temu u kojoj pišem o tome kako smo institucije i poluge društva doveli na nivo trave – često je sama sebi svrha. Ima je svuda, ali je lako i gazimo. I onda se čudimo što ne raste kako treba.
A čak i kad urade nešto, javnost to ne uzme za ozbiljno ili ismije rezultat, prihvaćajući kao istinu neku sebi milu varijantu događaja. A kako imamo najmanje tri javnosti, onda što reći, a ne ispasti zloguki prorok?
U gradu s najmanje dvije javnosti navijam za najbenigniju i najlogičniju verziju svega. I dakako, navijam da to bude službena i jedina istinita verzija. Jer sve drugo komplicira stvar.
Ali, navijanje u ovom gradu, ne samo nogometno, nego svako ono bespogovorno navijanje za svoje i samo svoje, ionako nas je već dovelo do točke na kojoj nas samo još uvriježena lijenost, ono malo preostalog razuma i manjak bilo kakve logične i spremne vizije o drukčijem sutra, drže u stanju, ako ne nekog podnošljivog danas, onda barem nepromijenjenog i vječnog jučer.
Tako da, o onome što je bilo jučer, o tome u ovom gradu, nažalost, neće biti kasno pisati ni naredni četvrtak. Samo se bojim da ne uđemo i s ovime u začarani krug beskrajnih ponavljanja.
