Smučiteljica života

U moje vrijeme, što bi se ono reklo kad sam bio srednjoškolac, pa i prije toga, dok pohađah zadnje godine osnovnoškolskog obrazovanja, predmet istorije, danas je to i historija i povijest, ovisno o tome kojoj komponenti ove zemlje pripadate, bio je jedan od onih koje su mnogi najmanje voljeli.  

Malo tko se pronalazio u teškom štivu minulih stoljeća, malo je bilo onih koji su uopće shvaćali čemu sve to i većini, zbilja, povijesna građa bila je španjolsko selo, a priče iz davnina Markovi konaci.

Danas će, s naknadnom pameću i veoma oportunistički, netko možda reći kako ga nisu zanimale ni neprijateljske ofanzive, ni Narodno – oslobodilačka borba, poručiti kako ga nije zanimalo, jer to nije bila njegova verzija povijesti ili kako nije htio učiti laž i prijevaru, ali nekako imam osjećaj kako nije bilo ni do toga.

Nekoć udav, danas anakonda

Nakon uobičajenih krivaca za bijeg od škole, znači prije svih domaćeg i stranog jezika i obavezne i iznova izviruće lektire, pa onda svakako matematike i fizike, pa možda i kemije, na spomen predmeta povijesti, koji davi nekim prošlim vremenima, kolutalo se očima. I kolutao je jednako i Emir i Srđan i Ivica i Robert. Zijevali su i Maja i Darija i Selma i Nataša, gotovo jednako. Bježali su s nastave zbog nje posve ujedinjeni i Sanel i Marko i Sergej i Saša.

Ono, mukom su se bubali datumi i općenito sam imao dojam da većina mojih prijatelja, odnosno kolega iz razreda pojma nema o čemu govori kad izađe pred ploču. Muka velika je bila svladati i barem malo povijesnog kolača i učilo se koliko se moralo, što bi se reklo nabubalo bi se za dvicu.

Čak i dok sam pohodio elitne razrede, odjeljenja s budućim nositeljima društva, a kamoli kad sam, igrom slučaja, završio među budućim zanatlijama i tehničarima. I svuda su profesori ili nastavnici povijesti morali biti iznimno šarmantni i bitno drukčiji od ostalih da bi ih uopće zavoljeli, a tako i barem malo taj njihov predmet.

E, moj, Napoleone…

Zbilja vam nimalo ne lažem, rijetki od nas su se uopće oduševljavali čak i najvećim pričama iz davnina. Cezar? Davež! Napoleon? Davež! Bič Božji? Majci ga vodi! Antički Grci? Jesi li lud? Kolumbo? Smor! Ako bi postojao neki film, onda bi nas kao i zaintrigiralo, ali već kad bi lekcija zašla u domenu pitanja kako, zašto, kome i na koji način se zbilo, pažnja je opasno popuštala. Uzrok i povod Prvog svjetskog rata mnogima je i danas enigma za razlikovati. A za druge, kasnije ratove da vam i ne govorim.

Mene su u povijest unijeli Rimljani, koje sam zavolio preko Asterixa i Divlji Zapad, kojeg sam zavolio preko Taličnog Toma. Danas poznatog pod originalnim imenom Lucky Luke. A onda sam, iz puke radoznalosti za svijet i ljude oko sebe prošao kroz naša stoljeća ovdje – i zbilja, u vrijeme kada to još nije bilo nimalo popularno, shvatio neke stvari, koje će mi, uostalom, pomoći da me više ništa u skoroj budućnosti ne iznenadi. Baš za takve stvari povijest i služi.

Smor na kvadrat

Razumijem generaciju. Ratovi su bili davno i događali su se nekome drugom, očevi su uglavnom šutjeli i radili, majke bile brižne, djedovi su možda imali i kakvu želju pričati, ali malo tko ih je bio spreman slušati, a babe su, kao i inače, puno govorile, ali o teškim temama uvijek se branile šutnjom.

A mi smo ili bili okupirani sadašnjošću, zabrinuti mirnodopskim temama, najviše oko nogometa ili muzike, i bili totalno nespremni da se gušimo nepotrebnim stvarima koje se više neće nikada vratiti. Analogno tome, ne sjećam se niti jednog sijela na kojem su se stariji bavili prošlim vremenima.  

Ako je i bilo politike, a bilo je, to bi bili aktualni komentari, eventualno neke trakavice koje su se poput repova vukle otprije najviše desetak godina, poneki vic na aktualni saziv partije ili Izvršnog vijeća, a i to se govorilo ispod glasa i pojačavalo tek s povećanjem količine ispijenog alkohola.

No, da ne idem u daljine i dubine, vratimo se mi predmetu povijest, historija ili historija. Imao sam dojam da i kad nekako prođu gradivo, mnogi moji suputnici iz školskih klupa uopće ne umiju smjestiti u kontekst ljude, mjesta i događaje, a pogotovo ne razloge zašto se nešto zbilo i posljedice toga što se zbilo.

Učilo se napamet, bez želje da se uđe u suštinu, da se sebi daju neki odgovori, da se prošire spoznaje i iz povijesti nauči nešto što bi opravdalo ono legendarno kako je ponavljanje majka znanja, a povijest učiteljica života. Ma kakvi! Moj je dojam bio da nitko ništa nije razumio, niti htio razumjeti.

Living in the past

Nemam razloga ne vjerovati da je tako bilo i drugdje, a ne samo u mojoj okolini. S tog sata uvijek rado se bježalo, na gradivo se automatski bilo alergično i odmahivalo rukom, pogotovo u strukovnim školama. Možda je gimnazijska raja bila ponešto drugačija, ali opet su možda i iznimka koja potvrđuje pravilo. Da se moglo dizati ruku ili dati glas da se neki predmet ukine, vjerujem kako bi predmet povijesti bio jedan od odabranih favorita.

A danas? Danas se čini kako je svaki drugi čovjek, pa i iz moje generacije, pa i sa zvanjem jedva svršenog srednjoškolca, strašno potkovan povijesnim činjenicama. Otkud i kako, to vam ne bih znao reći, ali zadnjih godina, zapravo i desetljeća, čak i nekoć potpuno netalentirani i apsolutno nezainteresirani za povijesnu građu, munjevito i gotovo preko noći, postali su eksperti za prošlost. U povijest se razumiju domaćice, čistačice, rekreativci, pijanci, trudnice, trudbenici, građevinski radnici, umirovljenici, studenti, đaci i policajci.

A kraljevi koji su ležali mrtvi već stoljećima i za koje vas je realno do unazad tridesetak ili malo više godina u najmanju ruku bolio k…. , baš u ono vrijeme samoupravnog socijalizma i prvih provirivanja kapitalizma u ove krajeve, sada se pojavljuju na tisućama i tisućama fotografija i krase realne i virtualne zidove.

Njihovo se vrijeme romansira kao da je bilo najljepša bajka, a što je najluđe u svemu – u te bajke se, iz dana u dan, vjeruje sve više – i gotovo na religijskom nivou. Što znači, da nema rasprave i dijaloga, ne postoji mogućnost za "ali", pa čak i ako je povijesna konstrukcija teški frankenštajnski konstrukt.

A onda i simboli. Simboli za koje neki nisu niti znali da postoje, niti ih je zanimalo, a kamoli da baš njih predstavljaju, njihov identitet  - i to ispade ne od jučer, nego od prapovijesnog čovjeka naovamo – sada su na svakom koraku. Eno ih po avatarima, profilima, po ulicama i brdima! Tu pogotovo nema šanse da itko išta prigovori, dobaci ili savjetuje. Odmah će dobiti porciju povijesnih činjenica kao tešku šamarčinu.

Stare slave prdimahovina

Da ne spominjem kako je, poput tisuća cvjetova po livadama, okolo iznikla prava vojska poznavatelja pravih istina, koja će uvijek i vazda iskoristiti priliku da vam održi lekciju iz prošlosti, pozivajući se na uvijek dobro provjerene i dokumentirane argumente, pa makar se to potpuno ne podudaralo s vašom verzijom prošlosti, koju ste čak možda i gledali licem u lice. I to više uopće nisu neki simpatični likovi koji se trude da zavoliš njihov predmet, nego ima svakakvih – najviše smrtno ozbiljnih, s kažiprstom u prijetećem položaju.

Rezultat je fascinantan – pogotovo ako među nekim „povjesničarima“ prepoznate neke od bivših loših đaka, ponavljača ili padavičara, koji su od vajnog predmeta bježali kao Đavo od tamjana. Danas to nekadašnje čedo zadnje klupe sada beskompromisno ulazi u rasprave, utjeruju se činjenice uz uvrede i psovke i brani svoja verzija prošlosti, uvijek bolja i superiornija onim drugima. Nadograđuje se po volji i željama, bez normi, pravila i zakona, a zidaju se kule babilonske…

To se crtaju granice, povlače paralele, objašnjava se drugima tko su i tko nisu, valjda u općoj želji da se potapanjem drugog i nekako uzdigne sebe. Glorificiraju se likovi, relativiziraju brojke, objašnjava neobjašnjivo, brani neobranjivo…

Među polemičarima zastrašujući je broj nepismenih i posvađanih s osnovnom logikom, no to, očito, nije problem. Bitno je k'o pijan plota držati se "povijesne činjenice" koja titra tvom osjećaju nadmoći, pripadnosti ili moralne ispravnosti i na koju ti vlaži međunožje. Analize, sinteze, dedukcije i indukcije nisu bitne, samo je bitna konstrukcija.

Utjerivanje istine

Kao da je u pitanju neka idiotska partija karata, svaki iz rukava izvlači jake kraljeve, usput im dajući osobine kakve ovi vjerojatno nikad nisu imali, a njihov svijet farbaju u krajnje ružičasto, dajući si pravo da tako romansiranom poviješću drugima iz ruku izbijaju argumente u sadašnjosti.

I za razliku od nekad, datumi su jako bitni i sve veći broj ljudi se o velikim datumima, a njima je, poput minskog polja, posut i prenatrpan kalendar, povampire i puste očnjake, spremni za još jednu rundu povijesnih okršaja.

I totalno je drugačije nego onda, kao nekoć pred pločom, kad se odgovaralo za dvicu, kad je povijest, pa zvala se i istorija ili historija, bila lijevo smetalo. Ali i dalje imam dojam da većina današnjih znalaca, baš kao i tada, zapravo pojma nema o čemu govori, a kamoli da umiju pogoditi kontekst i posljedice.

No, to ih ne zaustavlja, jer stida nema. Nije ga bilo ni onda, kad si znao da ne znaš, ali si bio spreman učiniti sve samo da nekako dobiješ dvicu.

Danas stida itekako nema, jer sama dvica odavno nije dovoljna. Zinulo se na mnogo više. I ne biraju se sredstva.