Rezultati po tagu: Boris Čerkuč

Imam jak dojam kako je Mostar na čekanju. Kao kad te telefonski servis neke firme ostavi preko one automatske tajnice da čekaš, slušaš idiotsku glazbu i buljiš u prazno, sve se nadajući da će odnekud doći nekakvo rješenje, a njega niotkud

Nemojmo se zavaravati, bez jasne i zajednički utvrđene definicije što je to uvredljiv grafit u gradu Mostaru, čak i ako smo krenuli nešto krečiti – džaba krečimo.

Suprotno mnogim mišljenjima, koja često ovdje graniče sa neumjerenim lokalpatriotizmom, uopće ne smatram kako mi ovdje imamo neku idealnu klimu. I ne samo to, nego joj tepamo i ne uzimamo je zaozbiljno.

Vrijeme melje, ne čeka nikoga i ne bira puno u svom naumu da relativizira svaku ljudsku konačnost i svaku ljudsku veličinu. Nazovite ga trapavim, neopreznim, neumoljivim, ali neefikasnost mu ne možete spočitati. I ponekad je, gle čuda, ono i jedina nada.

Društvena mreža bila je na putu da nam proširi vidike, ali smo je znalački podredili sebi i suzili prostor unutar kojeg jesmo, očito goneći do kraja.

U toku je opća monetizacija bijesa, srdžbe i frustracija. Nitko više ne poziva na dijalog, razum i mir. U digitalnom online svijetu upijamo laž, mržnju, nervozu i bijes i brzo ih širimo okolo.

Mostarsko balansiranje između drukčijeg sutra, podnošljivog danas i vječnog jučer možda stiže svome kraju. A možda i ne

Opa! Nije da sam iznenađen što je izborna godina uranila, nego je prekomjerno medijsko i društvenomrežno granatiranje probilo sve granice ranijih dometa.

Postoji li u ovoj zemlji više ikakva odgovornost? Ili smo, s godinama, svi otupjeli na sram i stid, pa kud god da nas ovo odvede?