Nogometni rječnik elementarnih poriva

Ovih dana će vas mnogi viđeniji kandidat na izborima pokušati uvjeriti da će, ako ga ne izaberete i baš on ne pobijedi na izborima, uslijediti nešto strašno, toliko strašno da je to najstrašnije ikad. Kaos, nemir i raspad uključeni su u izborni vokabular, baš poput onih vještačkih dodataka jelima, svih onih kemijskih pojačivača boja i okusa, svih onih tvari za grušanje i raznih emulgatora.

No, ako ćemo realno, u današnjoj društvenoj i medijskoj kakofoniji, u kojoj nitko nema vremena za ozbiljniju analizu ičega, to je posve očekivano, da ne kažem normalno. U svakodnevnici u kojoj nitko više nema živaca za do kraja saslušati drugo mišljenje, ili uopće nema želje čuti drukčiji stav, to je posve očekivano.

Pirova pobjeda

U podijeljenoj zemlji, u kojoj nitko nema hrabrosti suočiti se s vlastitim usput pokupljenim, kolokvijalnim, zaduženim, od predaka ostavljenim, medijski izbrušenim, sada već tradicionalnim ili na bilo koji drugi način nasljednim i samim tim uvriježenim mišljenjem, koje je često ništa drugo nego puko navijačko argumentiranje, to je srž svega.

I to navijačko argumentiranje zapravo je, veoma pragmatično pretvoreno u, recimo, ono jednostavno i, da ne uvrijedim nekoga, najvećem glupanu posve jasno – 2:1 za nas! Rezultat je to na koji je banalno sveden sav jad naše zbilje i sva raskoš namjernih nerazumijevanja elementarnih vezivnih čestica od kojih bi trebala biti sastavljena ova naša zajednička domovina.

Nogometni rječnik dovoljno je razumljiv svima, pa i onima koji ozbiljne rječnike nikada nisu držali u rukama, tako da, u ovom trenutku, teško da postoji efektniji izborni slogan. On izaziva baš onaj navijački poriv da se protivnik porazi po svaku cijenu, pa koliko god to i nas koštalo. No, pritom čudi da i mnogi koji su, reklo bi se, držali rječnike u rukama, ne kuže kako je 2:1 posve nedovoljno ako je u prvom susretu bilo 0:3.

Fifa la si mi ti, fala ti

A ne samo da je bilo 0:3, nego trajno odzvanja ovim krajevima. Kao i svaka odluka donesena za zelenim stolom. Znate, ono, službeni rezultat je uvijek takav, pogotovo nakon nekog velikog incidenta.

I ne samo da mnogi koji bi još i trebali kužiti to ne kuže, nego, baš suprotno -  kao da su se zainatili i furaju neku svoju logiku fantoma slobode, pa makar vodila, što bi Johnny lijepo rekao – Ravno do dna!

Dakle, i oni, ali i oni kojima je zeleni stol lijepo iskrojio win – win situaciju u svakom izbornom ciklusu, pa dobivaju čak i ako naoko gube,  sudionici su već viđene i svaki put otprilike jednake priče o tome kako su baš ovi izbori sudbonosni i kako se baš na njima lomi sve – i država i narod i opstanak i kako vam nema budućnosti ako ne bude vaš glas sjeo tamo gdje vam kažu da treba.

Uostalom, ako ste iole stariji, naslušali ste se tih najavljenih borbi u vaše ime, koje bi na neku čudnu foru, brzo splasnule čim krene ono famozno formiranje vlasti nakon izbora.

Borili smo se, ali opet nas zajeb'o sudija

Galamdžije se, u najvećem broju, vrlo brzo ušute, da se ne bi možda netko od vas sjetio kako su vas do neki dan uvjeravali kako s onim drugima nema budućnosti i kako je cilj potpuno ih politički poraziti, a vidi ih sad – za stolom se upravo s takvima dogovaraju o sastavu buduće vlasti!

Uglavnom, hajde da skratimo ovu patnju, kao što bih potajno želio da nas netko libera muke zvane izbori svake dvije godine, ali, eto, to nije moguće, jer za demokraciju smo se, je l', borili (skupa sa svim drugim ciljevima u ratu), pa nije red da je se sad odričemo, makar je upitno je li ovo što mi imamo uopće demokracija.

Nego, ovo hoću da vam kažem, a lijepo me je na to podsjetio prijatelj Robert Bubalo, predstavljajući dokumentarni film o zagrebačkom Vjesniku, kojim će se zatvoriti ove subote ovogodišnje, 27. po redu izdanje Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu. To je jedan jako fini festival, sa puno finih ljudi, a čuje se i pokoja pametna.

Vjesnik proljeća

Dakle, pitanje glasi - znate li koja je tjedna novina bila uvjerljivo najtiražnija od sredine osamdesetih godina u bivšoj SFRJ?

Koja se to novina prodavala više od svakog društveno – političkog tjednika, čak i puno više od tada veoma popularnog Politikinog Zabavnika, magazina za sve od 7 do 77 godina? Koja se novina prodavala mnogo više od beogradskog sportskog magazina Tempo, koji je bio obvezno štivo svih ljubitelja nogometa i sporta uopće?

Koji se to magazin prodavao mnogostruko više od Auto Kluba i sličnih magazina, duplo više od ženskih magazina i magazina za mlade, puno više od magazina punih viceva ili križaljki? Koji se to tjednik često prodavao u više primjeraka i od naklade dnevnih novina tipa Politika, Večernje novosti, Večernji list ili Oslobođenje? Više od svih stripova o Zagoru, Texu, Velikom Bleku ili desetorostruko više od kultnog Alan Forda?

Neću vas iznenaditi, ili možda hoću, ako kažem da je to bila Erotika! Rekordni tiraži ovog seksi magazina bili su oko 400.000 primjeraka, a posebno za tržište Mađarske (znači, izvozni proizvod!) Erotika je ubirala dodatnih 100.000 primjeraka! Dakle, u onoj i onakvoj, naoko konzervativnoj, a zapravo u nekim segmentima prilično slobodarski orijentiranoj zemlji, narod je tražio erotiku, seks i jebačinu više nego išta drugo!

Polikita uber alles

Svi politički magazini imali su manji tiraž, što nam jasno govori, što narod zbilja želi – i, da ne može jasnije, što narodu vazda treba, bez obzira kako se zove, kojem narodu pripada i kome se moli. To je, ako mene pitate, ujedno i jedino moguće rješenje za Bosnu i Hercegovinu, jer ispod plašta ovog novog konzervatizma, pod jorganima i dekama, na madracima i nadmadracima, na radnim mjestima, u čekaonicama, u trenucima odmora i razonode, čak i kroz lelujave misli u vožnji, dahću, hropću, vrište i uzdišu otprilike isti oni ljudi kakvi su bili i prije 40 godina. Nije nova generacija baš toliko drugačija od prethodnih, samo ljudima treba dati priliku da to i pokažu.

Stoga, na stranu sve ovo što vam trenutno nude s plakata i preko ekrana, sve te stare face i već umorne frazetine, sada tek prilagođene novom medijskom nebu. Priznajte, gledajući sve te ljute, podbuhle, otečene ljude koji se danas svađalački bore za vaš glas, kojima ni najnovija AI verzija Photoshopa na plakatima ne pomaže puno, rekao bih da je jedino pravo rješenje za Bosnu i Hercegovinu je da se konačno pojavi neka erotska stranka, da nam skine taj mrak s očiju -  i tiražom potuče sve ove političke, kao što je Erotika nekad tukla sve političke magazine i novine!

Alisa u entitetu čula!

Uostalom, kad vas već jebu, nije li lijepo da za to imate i papir, da vam to rade službeno – ili, još bolje, da ste stvarno, pri punoj svijesti i zdravoj pameti, sami digli glas za to? Možda bi, konačno, i vi u toj konstelaciji snaga, nešto umočili.

Možda ne bi više držali fenjer u stalnoj i nikad ostvarenoj želji da i vi budete nešto drugo osim Muzafera. Možda bi nas, na koncu konca, konačno bilo puno zadovoljenih i zadovoljnih, možda bi, konačno, ovim prostorima zavladao onaj mir, ona blažena opuštenost, kao kad zapališ cigaretu ili, ako već ne pušiš, samo se okreneš na leđa i kažeš – to je to!

Uostalom, hajde da se ne lažemo, nakon što smo iz zajedničkog odstranili toliko toga, sve čisteći tako, svak' svoj, sve ekskluzivniji nacionalni prostor, nakon što smo prorijedili uniju skupova zajedničkih nam pisaca, pjevača, javnih osoba i nakon što smo dobrano pročistili sadašnjost filterom jela, pića, navika i običaja, a još jačim jednobojnim filterom udaljili svoja sjećanja od tuđih sjećanja, kako na ružnu prošlost, tako i na zajedničko i lijepo, malo toga nam je preostalo da nas zbilja veže.

I, kad baš dobro razmisliš, osvrneš se oko sebe, shvatiš kako nam je od zajedničkih stvari i istih interesa koji ne poznaju granice - da citiram rahmetli Mahmuta Mahu Zolja, sina Sejfe i matere Zejnebe, djevojački Hatibović, rođenog 1920., nastanjenog u Sarajevu u Ulici France Prešerena broj 24, tada još uvijek na službi upravnika Ekspres restorana – još možda samo preostala ta "čulna radnja na bazi elementarnih poriva".

A to što smo mi u međuvremenu politici dali pravo da nam stane na mjesto elementarnog poriva – to neka nam je na obraz! I na vječnu sramotu!