Guraš li još uvijek, Sizife?

Počela je ta famozna kampanja pred izbore. Ništa nas, priznajte, nije iznenadilo, jer neka iznenađenja ovdje jednostavno više nisu moguća, pa ako ste među onima koji još uvijek zrače lucidnošću i imaju dobro pamćenje, sigurno imate teški déjà vu. Nekima je, pak, potpuno svejedno ponavlja li se po tko zna koji put, njima je od prvog puta isto. I biti će opet, akobogda.

Osim što je valjda konačno svima jasno da u ovoj zemlji više nema te političke snage da jednakom silom udari na protivnike na svakom pedlju ove zemlje, ako je takva ikada i postojala, pogotovo nakon rata, sve se svodi na igru u blatu vlastitog šesnaesterca. To što se politički bodovi skupljaju, osim pljuvanjem konkurenata u istom tom šesnaestercu, ponajviše brutalnim uvredama onih u posve drugom šesnaestercu, ništa je drugo nego maskiranje iluzije.

Iluzionisti, prevaranti i šibicari

Iluziju ćete spoznati, opet, već par dana ili tjedana nakon izbora, onda kada neka stranka, recimo iz bošnjačkog političkog spektra, nakon obećane konačne pobjede nad dušmanima i izdajnicima ove zemlje, pobjednički sjedne za koalicijski dogovor sa, gle čuda, baš istim onima koje je proglašavala dušmanima ove zemlje.

O kojoj god stranci da se radilo, ili grupi njih, to će biti tako. I nikako drugačije. Što nas, opet, dovodi do skidanja ambalaže s još jedne šarene laže – građanske države, koju je ovdje lako obećati, pojam lako zlouporabiti, ali nemoguće ostvariti.

Zašto? Pa, evo par razloga, onako na prvu. Građanska opcija, u nekoliko varijanti boja, ne pokazuje više ni potencijal, a ni namjeru da zakorači preko nevidljive crte, sve do krajnjih granica zemlje, nego igra na sigurniju kartu praćakanja u najvećem bazenu. Isplativije je, funkcija radi, tako, nego izginuti bez potrebe jašući iluziju koju neće ili ne žele prepoznati mnogi u prostoru između nevidljive crte i vidljive granice.

Tuđe ne damo, svoje kako ćemo

Eto, za primjer, jedna politička stranka iz tog spektra, tako genijalno, pod navodnicima, dotjerana zvučnim cvjetnim sloganom, očito baš s mirisom egzaktnog cvijeta traži glasače isključivo u jednom dijelu zemlje, jer drugi dio zemlje taj cvijet, provjereno, baš i ne miriše. Čak što više, izaziva masovnu alergijsku reakciju.

Tu i tamo možda u mrežu upadne kakav hejter svega ili očajnik koji je u međuvremenu probao sve opcije, pa hajde i ovu, ali to su, kako ono kaže stara izreka, tek iznimke koje potvrđuju pravilo.

A pravilo je da će i građanski nazvani, ako im i ovaj put fazon prođe, prvo u baraž u tom najvećem bazenu, za zajednički nastup s drugim od naroda odabranim, kako se ono kaže, patriotskim snagama, a onda, možda već pogađate, za stol s dušmanima, upravo onima na čijem postojanju su gradili kampanju. Jer drukčije ovdje ne može i to svi znaju, ali vam u kampanji ne govore. Jer da vjeruju da drukčije može, obišli bi cijelu zemlju i dobrim namjerama sijali tisuće cvjetova. Ali, jok, dosta im jedan, ali vrijedan. Đavlu malo.

Ne govore vam da ni teoretski ne može građanska kakvu vam šupljiraju, kao što ne može ni teritorijalni preustroj, a bome ni otcjepljenja. U praksi bi to bilo moguće jedino ako, i samo ako, jedna politička opcija, ili više njih zajedno, uspiju privući ogroman broj glasača na već spomenutom svakom pedlju ove zemlje, pa bi onda ta sila podržana od stanovništva čitave Bosne i Hercegovine mogla sve što poželi, pa i promijeniti Dejtonski sporazum i potpuno ukinuti entitete.

Mission infallible

Ali to je već nemoguće, jer već prvi slogani isključuju takvu mogućnost, a poruke viđenijih lidera samo zacementiraju stvar. To je, dakle, bajka u koju ne vjeruju ni oni kojima su puna usta ove države bez entiteta i kantona, jer čitavu svoju moć i dalje crpe samo iz svog fildžana. Da se ne lažemo.

I dok se prije možda i mogla džezva rasporediti na fildžan, dva, nakon svih ovih godina, a pogotovo ovih recentnih zbivanja, najizglednije je da će svak' u svom bazenu pijuckati iz svoje šalice i čekati rezultate i rasplet. Za konačni pobjedu – koja je uvijek koalicija s onima protiv kojih se, eto, čitavo vrijeme kao boriš. Da ponovimo još jednom. Uz napomenu kako ovdje ne vidjesmo puno onih kojima se vlast gadi, po bilo kojoj cijeni.

Ponavljanje je majka znanja u zemlji u kojoj početni entuzijazam kako se nešto može promijeniti razbije činjenica kako su neke političke i nacionalne opcije uvijek u win-win situaciji, koju god stranu ploče im protivnici okrenuli. Njima svira trijumf, pa svirala A nacionalna ili B tobož' građanska strana.

A sve to jer mnogi u dupe utjeraše tolike godine života u ovoj zemlji, a ne shvatiše kako su karte odavno već podijeljene, glavni igrači za stolom dobrog zaleđa i iskusni, a svaki naivni pokušaj varanja brzo pretvore u svoju korist. Jednako kao što mnogi u ovoj zemlji već toliko žive i još uvijek gaje iluziju kako je narod ovdje užasno nezadovoljan i kako samo, poput princeze koja čeka princa na bijelom konju, čeka da dođe ona prava stranka da ih povede u svjetliju budućnost.

Slika i prilika

Tolike godine sprcati u Bosni i Hercegovini, a ne vidjeti kako ima posve dovoljno onih koji su baš toliko zadovoljni da nikad više ništa u ovoj zemlji ne bi mijenjali, to je već za promatranje. Ne vidjeti kako ljudi ovdje iskazuju nezadovoljstvo više iz foklora, a manje ili nikako iz želje da se nečega odreknu i založe na rulet zvani promjena, to je očito dijagnoza. A dijagnoza također kaže kako svako nezadovoljstvo nestane kad nešto ušićariš i ti. A mnogo je onih koji lažu da nisu uhvatili ponešto. Ili ti ga laj da ne misle da ti je dobro.

A to kako je mnogim ljudima ovdje prioritet  i ono što je posve izvan racionalnog, konačno je na kraju shvatila i jedna od nazvanih građanskih opcija, koja sve u cvjetnom okviru, uokviri konačno svoj realni doseg i, makar to nikad ni u snu ne bi priznala, pokloni drugima – ononomo - pravo kako su čitavo vrijeme u pravu, ma koliko im tovarili ulogu krivca.

A to što će netko reći kako su u pravu možda samo tamo, u svojim okvirima, upravo je ono o čemu vam cijelo vrijeme pričam. Što ćete, uostalom, i sami još jednom vidjeti, za otprilike mjesec dana. Možda i koji dan ranije.