Prirodna neinteligencija

U godini u kojoj trenutno živimo, a to je, ako se ne varam, dvije tisuće dvadeset i šesta, imao sam pravo nadati se kako će u izbornoj kampanji, ako ne prevladavati, onda barem biti spomenute, neke veoma aktualne teme. Kad kažem aktualne, onda zbilja mislim na dvije tisuće dvadeset i šestu. Recimo, očekivao sam da će se kandidati malo više očitovati o umjetnoj inteligenciji, jer ipak je, ponavljam dvije tisuće dvadeset i šesta.

Ta umjetna inteligencija banula nam je prilično iznenada u živote, prije godinu dana malo tko ju je koristio, a danas je svuda oko nas. Bio bi red, kad već pred izbore pričamo o budućnosti kroz četiri naredne godine mandata, a za umjetnu inteligenciju četiri godine su čitava vječnost, da nam kandidati kažu što ćemo, dovraga, s njom?

Kako planiramo postaviti se prema sve većem uplivu AI u naše živote i kako će se sutra radna mjesta sačuvati pred najezdom AI analitike i algoritama – evo, da budem do kraja iskren, očekivao da će netko od kandidata reći što ćemo s tolikim mjestima u administraciji i papirologiji, neki zlobnici će reći leglu uhljeba, sutra kada postane jasno da AI radi bolje od njih stotinu?

Što ćemo s poslovima koje može već danas raditi prosječna aplikacija umjesto tri stranačka poslušnika? Hoće li doći do masovnih otpuštanja ili će novom sistematizacijom AI raditi, ali zarad višeg cilja, čovjek biti stavljen na mjesta od pijeteta i posebnog značaja, i za to i dalje, dakako, primati plaću? Ponavljam, dvije tisuće i dvadeset i šesta je godina i to je jedno od glavnih, ako ne i glavno pitanje naše civilizacije.

More bit' bidne….

Na vrata nam, recimo, kuca strašna kriza. Što bi Nele u trećoj sezoni Nadrealista, sve imitirajući prvog demokratski izabranog premijera ove zemlje, rahmetli Muhameda Čengića, rekao – more bit' bidne, a more bit' i ne bidne! Ali, svejedno mi u ušima odzvanja ona famozna (i starija) o tome da živimo u miru, ali se isto tako spremajmo kao da će sutra rat!

Gluho bilo, ne mislim na rat, nego na spremnost države da se odupre naletu velike, prije svega energetske krize. Svijet bruji o tome, a kod nas se babe češljaju. Sutra ćemo se čuditi i jadikovati i ostati zatečeni, kao i za Donju Jablanicu. Za koju, bajdvej, ni danas ne znamo krivca, ali znamo šta je bilo devedeset neke. Prije interneta.

Neće dovijeka litra dizela biti tri marke i pedeset pet, pogotovo ako se pojača sranje na Bliskom Istoku. Bit će pet maraka po litru. Preko noći će nas zaskočiti poput umjetne inteligencije ta spoznaja da je dizel poskupio kao nikad prije. Ako ga uopće bude. Jer kad krene lančani kaos, oni nespremni prvi stradaju.

Zadnje rupe na svirali ili oni koji su svirali kurcu sve ove godine, o oboje od ovoga smo, nažalost, mi ovdje, često ostanu gole guzice i prvi osjete hladnoću globalnih odnosa. Što ćemo s plinom? Tko će se i na što voziti? Tko će se i čime grijati?

Teme za pleme

Eto, to su samo dvije goruće teme iz dvije tisuće dvadeset i šeste, a im a ih još barem dvadeset, ako ne i stotinu, od državne, preko entitetske, pa do županijsko – kantonalne razine, a uključuju opću sigurnost društva od kriminala, zagađenja, divljeg odlaganja smeća, divlje gradnje, uništenja prirode ili rasprodaje svakog zajedničkog resursa, kao i opće smjernice napretka i ozdravljenja istog tog društva, ali u našoj izbornoj kampanji niti riječi o tome.

 Ako se ponešto od ovoga i spomene, obvezno se fakturira „onima nonomo“. Kod nas zato još uvijek prevladavaju teme otprije interneta. Teme otprije Federacije BiH. Otprije Bosne i Hercegovine kakvu poznajemo. Teme koje nužno razdvajaju i ni u kojem slučaju ne spajaju.

Kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo, kao da živimo na otvorenom, na vjetru i kiši i nekoj neomeđenoj livadi, a ne u zemlji definiranoj i opipljivoj trideset godina. I kao da nije prošlo trideset godina ljudskog postojanja u priličnom miru i stabilnosti, kao da nisu u međuvremenu odrasle generacije koje su zaslužile, ako ništa, da ne proživljavaju traume svojih predaka.

Novi fosili

Hladno se serviraju opet iste teme, drže se ljudi u grču i nepovjerenju prema prvom susjedu, jednim potezom se u usta ubacuju čitavi narodi, skupa sa starim žvakama čak i u novim žvaljama. I opet iznova prepričavaju ratna sjećanja, sve sa naknadnom pameću i prigodno preuveličana u skladu samo s jednom istinom i jasno uperenim prstom u neprijatelja. S onim s kojim bi zapravo trebao pronaći zajedničku nit življenja, a ne samo tu neizbježnu nit koaliranja nakon izbora.

Da je rat bio prije koju godinu, još bih i shvatio, ali rat je bio kad su današnji djedovi još uvijek bili mladići. I umjesto da djedovi budu blagodarni prema nekim novim mladićima, oni ih žele svim silama sačuvati u vječnom limbu rata, podjele na nas i njih. Žele im svoju neproživljenu i ukradenu mladost ostaviti kao teret koji im se podrazumijeva nositi, otpočetka ih vezati, kao kad nasljednicima ostaviš da otplaćuju iz ludosti podignut lihvarski kredit s ogromnom kamatom.

Razumije se, uvijek će biti mladosti koja će pristati biti igrač u igri u kojoj sigurno dobiva. Uvijek će biti onih koji će glasno i rado pratiti linije razdvajanja i uživati plodove u jednostavnoj postavci igre „mi i oni“. Uvijek će biti onih kojima je predviđena životna projekcija konkretan poklon njihovih djedova, onih koji nisu u međuvremenu morali dizati lihvarske kredite da bi ostavili nešto iza sebe, nego onih koji su se napijali čiste vode direktno s izvora, dok su drugi pišali krv.

U ime svih nas iz vazda devedeset i neke

Cijelo vrijeme govori se o prošlosti, a spominju je i nazivno crveni, zeleni, narančasti, žuti, crni ili plavi, koje li su već boje u opticaju. U prošlosti se nadmeću i nazivno lijevi ili desni. I naši i vaši. Samo prošlost, samo teme starije i od prvog mandata Halida Genjca.

U dvije tisuće dvadeset i šestoj ovdje budućnost nitko ne spominje, osim kao još četiri godine nekakve borbe, obrane, sukoba i sprječavanja neprijatelja. Čak i ako tu i tamo netko spomene neke životne teme, umalo pa prioritete, to su teme koje smo trebali riješiti prije deset ili dvadeset godina, no kako ih riješiti kada nam je i tada prošlost bila bitnija?

I tako, imali smo puno pravo očekivati projekciju od ove, dvije tisuće dvadeset i šeste, pa sve do dvije tisuće i tridesete, što bi bio i red. A dobili smo po tko zna koji put, projekciju od tisuću devetsto devedeset druge do tisuću devetsto devedeset šeste.

Nemir i strast

Kažu kako je ponavljanje majka znanja. Mi smo, očito, i ovaj put ponavljači. No, ne bi se reklo kako smo, uz sve te repeticije, išta zapravo naučili. Jer nekako bih rekao kako vidim priličnu dozu oduševljenja istim starim temama.  Vidim popriličnu dozu uključenosti u nadmetanje onim istim starim frazama o obrani, sprječavanju, čuvanju i borbi.

Vidim istu onu udicu. I intenzivnu borbu koje jato će je čvršće zagristi. I vidim isti onaj grč od toliko jakog stiska. I još malo kamate na lihvarski kredit kojeg cijede oni koji znaju da će vas uvijek istom pričom natjerati da im i dalje uredno plaćate rate. Dok grčevito stežete udicu uhvaćeni na isti stari mamac.

I, zapravo, jedino što može poslužiti kao opravdanje, nakon svih ovih godina, je da, fakit, čitavo vrijeme to sasvim iskreno želite. I kako ne postoji problem iznad toga. Onda, što ono kažu, oprostite na smetnji. Samo nastavite…