Država, neprijatelj broj jedan!
Kad malo razmaknete guste oblake svih dimnih zavjesa bačenih naivnom narodu u lice, kad malo bolje pročitate između redova i naučite prepoznavati redoslijede vijesti, kojima nebitne brzo sklanjaju one bitne, stvari postanu puno jasnije. Zapravo, tek tada vidite suštinu.
A suština je – u ovoj tvornici neprijateljstava, na ovom buretu baruta, u ovoj, kako joj tepaju, luđačkoj košulji, a opet, kad smo kod tepanja, tisućljetnoj tradiciji i opstojnosti, dokinute, ali neprekinute državnosti, kao i, naravno, zemlji prkosa i ponosa – jedini pravi neprijatelj je država sama!
A oni koji još vjeruju u državu i sistem, na kraju završavaju kao naivčine koje očekuju da ih ljudi slijede u sprječavanju očitog, osuđeni na razočarenje i završnicu s mizernom penzijom i čuđenjem većine – zar vas još uvijek ima? Zar još uvijek takvi kao vi, siroti idealisti, postojite?
Mrzite se, zemljožderi!
Sva druga neprijateljstva, sve druge razmirice i nerazumijevanja, sve podjele na nas i njih, padaju ničice pred elementarnom potrebom da se od države izvuče sve što se može izvući. I iz njenih budžeta i iz njezinih prirodnih sokova.
Virusi koji truju međusobne odnose isti su kao virusi koji truju rijeke, jezera, šume i gradove. Koji ubijaju nadzemlje i podzemlje. I vodu i zrak. I to je masovna pojava kojoj sistematsko cijepljenje nećete doživjeti.
Isisavanje, grebanje, srkanje, krkanje, lokanje i naslanjanje ovdje ne poznaju vjeru i naciju – čak što više, sve navedeno se najbolje maskira vjerom i nacijom, skriva političkim netrpeljivostima i vječnim sukobom. Dotle se krči, pregrađuje, ograđuje i nagrđuje preko svake ljudske mjere.
A zapravo, čitavo vrijeme, pod tom krinkom općeg nerazumijevanja, latentne opasnosti od nekog novog sukoba i kontinuirane izgradnje tri društva koja se ubuduće, kako sve već ide, neće niti u putu sresti, događa se krpeljska rabota izvlačenja novca iz budžeta, koji se puni ne suviše represivno, jer treba raji dati malo zraka (osim ako niste privatni poduzetnik i imate firmu neoslonjenu o stub stranke), pojas za spašavanje i priliku da i oni neku siću skriju od države. Ili malo gricnu s kraja, dok veliki gutaju velike komade.
Budžet se puni i zaduživanjem koje vodi u konačnu rasprodaju svega što kao država imamo, tko ne vidi zbilja je slijep, a sve po principu daj svega dok sam ja tu, za sutra me boli neka stvar! Uz dodatak – ionako sve svoje izvlačim u kakvu uvalu borova ili metropolu iza koje ne stoji prefiks bosansko-hercegovačka. A metropola i nemamo u ovoj zemlji. Čak smo i gradove uspjeli srozati na nivo palanki, vrijednih tek tik-tok trika od 30 sekundi.
Visoki oral naših ljudi
Također, imamo sve manje moralnih i ljudi koji imaju ambiciju nešto mijenjati kroz sustav. Jer sustav, koji na papiru postoji, ali u praksi preko njega ide paralelni papir sa stvarnim nadležnostima, stvoren je samo za one koji žele sudjelovati u udruženom zločinačkom poduhvatu – elegantnoj pljački u baršunastim rukavicama. K'o u filmovima.
A takvih je i više nego li ova država može podnijeti. I množe se. Čak i oni ogrnuti plaštom morala, ili famozne borbe za državu, brzo pokleknu pred otvorenim mogućnostima koje sustav nudi. Uz pitanje jesu li zbilja ikad bili moralni ili samo solidni glumci, mnogi su se heroji radničke klase vrlo brzo pretvorili u klasnog neprijatelja, a mnogi dušebrižnik u samobrižnika. Jedino ostaje refleks stalnog moraliziranja.
Sve se na kraju svede, ako te i uhvate, optuži one druge da su isto to, samo na drugom mjestu i u drugo vrijeme – i već je pola posla urađeno! Drugu polovicu odradi zaborav koji stigne nakon par dana, jer nam je javnost pamćenja zlatne ribice. To što se gine, što se strada zbog svega gore navedenog, to nije bitno – gurni pod tepih, optuži drugog, nikad sebe – i onda se čudimo što nam ovdje život vrijedi sve manje?
Nije vjera tvrda u našeg ega
Vratimo se na neprijatelja. Iako se na prvu čini kako su neprijatelji u ovoj zemlji uvijek oni drugi, riječ je o izuzetno i vrlo uspješno izvedenom triku, koji, poput brodvejske predstave Mačke, traje neprekidno i stalno privlači pozornost, uključujući u istu matricu stalno nove likove, zadržavajući pritom neke nezamjenjive, da ne kažem, besmrtne – uz uvijek isti, davno zadani scenarij.
I u predstavi sudjeluju svi – pod površinom stalne borbe za državu, obranu iste od vazda istih neprijatelja, svi akteri sudjeluju u jednoj te istoj akciji – crpljenja javnih resursa i javnog novca, bezočno, beskrupulozno i sistematski. U ovoj zemlji je sve po zakonu kad treba uzeti pare, uvijek se pronađe neki besprijekoran pravilnik, ugovor ili poticaj. Za sve drugo zakona nema.
A državu kradu svi. Netko ima nelegalan priključak na vodovod, netko lažni sat za struju, netko sječe pomalo državnu šumu, netko se proširio, izveo ogradu na državni grunt. Netko ne plaća pretplatu, netko prijavljuje manje članova obitelji, netko laže o imovinskoj kartici, netko ode u mirovinu, istu prima, ali opet se potom ugura na neku funkciju i uzima još.
Tradicija istog uma, od Broda do Neuma
Netko potpisuje lažne naloge, netko stalno radi u sivoj zoni, netko ima friziranu kasu, netko ne izdaje fiskalni nikako, netko je privatizirao spomenik kulture kao da mu je babovina, netko je uništio spomenik bez da ikome odgovara.
Ah, da - netko je počupao EGR i DPF, a bome i AdBlue. Netko gleda piratski IPTV, netko vozi službeni auto bez da smije, ali smije. Netko laže da ne krade, a krade, netko uzima preko tendera, netko uzima lopatom, netko gradi na sivo, pa izdaje na crno. Netko je na pravom mjestu i u pravo vrijeme, pa skreće sebi i drugima, pa mu drugi vraćaju još.
Ruka ruku mije, a obraz obadvije. Projekti koji se ciklično ponavljaju, a nikad ne završavaju, neki i ne počinju, a čitavo vrijeme lova za njih curi. Izdvajanja preko ministarstava, izdvajanja preko svih nivoa vlasti, ta izdajanja državne sise sa sumnjivim utrošcima i nikad asfaltiranim putevima novca…
Na početku i na kraju svega je, ne smetnite s uma – država! Jedini pravi neprijatelj ovog naroda ovdje, ma kako se zvao. Njoj se nerado daje, ali se zato rado od nje otima. Nju gradimo samo u političkim pamfletima, u stvarnosti je kamatarimo, crpimo i ubijamo jednako, pa kojom god zastavom da mašemo.
Maši, maši, može i ušima!
Zastave i jesu tu da pokriju suštinu. Sve veće i raširenije lekcije iz povijesti u obliku dvominutnih videa ili statusa na društvenim mrežama, također. Javne poruke političara, međusobne uvrede preko medija i nategnuti skandali, također.
Kad se umnože zastave k'o stanice metastaziranog kancera, još u javni opticaj ubaci statistika koja nama daje za pravo nad njima i zakuka o ugroženosti pravednih, onda budi siguran da je u toku neka velika pljačka. Ili se zauzimaju pozicije za istu.
Kud god se okrenete vidite nedovršenost, nebrigu i nemoral. Kud god se okrenete vidite lažne znakove uzbune, dok se prava drama odvija u tišini.
Sve to je posljedica činjenice da je država odavno oteta, a mi, kao taoci sa štokholmskim sindromom, rado sudjelujemo u otmici i iživljavanju nad tim jedinim pravim, što bi se reklo, istinskim neprijateljem većine nas.
Pa, čak i oni, koji se i simbolima javno i neumjereno diče da su na njezinoj strani, poput lešinara koji upadnu zadnji, trgaju svoj dio, ono što je još preostalo.
