Ribe na suhom

U osvit društvenih mreža, tamo negdje krajem druge polovice prvog desetljeća u ovom stoljeću, ohrabrivalo nas je da se povezujemo, da se umrežimo, da pronađemo prijatelje. Ponašali smo se kao da nikad nismo imali prijatelje, ili barem kao da ih nemamo dovoljno, ponašali smo se kao da smo strašno željni druženja i kao da je upravo to ono što nam čitavo vrijeme nedostaje da bismo bili kompletni – da budemo dio široke mreže budućih znanaca - i zagrizli smo mamac!

Sve počinje iz plavog…

Eh, da – danas točno i ne mogu reći što nam je najednom bilo. Znam da smo mi neki, s iskustvom blogova i foruma, tih prvih organiziranja po internetu, već mogli naučiti da iole masivnija druženja u digitalnom oblaku ne idu uvijek u željenom pravcu.

Obično se, nakon nekog vremena, ispod zajedničkih interesa pokažu i nepremostive razlike, pa bi znalo u to vrijeme biti puno posla za administratore (Ah, ta slavna riječ, Admin!), a znalo se dogoditi da se forum u tili čas pretvori u ratnu zonu i zauvijek potone u eksploziji taštine.

Svejedno,  mnogi smo pohrlili društvenim mrežama, kao još višem nivou ljudske online komunikacije. Bar smo tako mislili kad smo se prvi put prijavili u Facebook, o kojem se tih dana govorilo nadugo i naširoko, a do danas smo se umrežili na još pet ili šest društvenih mreža ili kanala komunikacije.

Dabome, ima nas danas u raznim WhatsApp ili Viber grupama, viđeniji među nama imaju grupu s posla, grupu s rođacima, grupe s ovim ili onim prijateljima, grupu fanatika po hobiju, roditeljsku grupu iz vrtića, roditeljsku grupu iz škole, grupe s dječjih treninga, grupe sa raznih dječjih zanimanja, a skoro svi imamo grupu starih prijatelja iz razreda. Barem jednu.

U međuvremenu visimo po Instagramu, eno nas na Tik – Toku, kad ne skrolamo po navedenim, onda smo na Youtubeu, koji nam se u zadnje vrijeme također nameće reelsima, da bi nam se bolje zalijepio za prste, jer mi nemamo više živaca za duže i obimnije. I jer nas nerviraju reklame. Jer nam se ne da još i to plaćati.

Doba nevinosti

U osvit društvenih mreža, tamo negdje krajem druge polovice prvog desetljeća u ovom stoljeću, ohrabrivalo nas je da se povezujemo, da se umrežimo, da pronađemo prijatelje, a mi smo bili željni komunikacije s drugima. Ispočetka je to izgledalo zbilja tako fantastično – nudili su se znani i manje znani, pa onda i neznani.

Nije bilo bitno tko je i što je, bilo je dovoljno da poželi biti tvoj prijatelj i mi smo, isprva bez filtera, veselo kliknuli svakome.

Prekrasna je bila spoznaja kako širiš krug poznanstava, kako ti se prijateljstva više ne svode na ove tvoje lokalne frendove, koji su, da se ne lažemo, već pomalo i dodijali i bili spremni daviti te do kraja života. A ti, puno šira osoba, vrijedna prijateljstava od Urala do Kalifornije, od Baltika do Sredozemlja, od Kanade do Australije, za tebe je Facebook bio kao krojen po mjeri!

Još više prekrasna je bila spoznaja kako si putem društvenih mreža uspio pohvatati stare prijatelje, svu tu gologlavu dječicu iz nekadašnjih školskih klupa, sve one tvoje prijatelje iz kvarta i svu raju s kojima si pušio prve….cigarete, a koje ti je otrgnuo rat.

Romantizam i renesansa

Tražile su se bivše ljubavi, probalo zakrpiti stare rupe, obnoviti stare staze, klupe i budžake. Naravno, tragalo se za bivšom rajom, izgubljenim i nikad proživljenim ljetima, izgubljenim snovima i nikad odigranim utakmicama „na male“.

Kako smo se sve više umrežavali tako je mogućnost pronalaska nekoć dragih ljudi, koji su nam nakon svega ostali pri srcu, rasla svakim danom. Ne znam čemu smo se točno nadali, ali ispočetka je to izgledalo sjajno.

Kao u onoj priči o globalnom selu, odjednom su se svi tvoji duhovi našli u tvojoj sobi, materijalizirali u obliku stvarnih ljudi iza imena za koja si mislio da su nedohvatljivo zauvijek izgubljena – i, sjedeći na svom kauču, odjednom si na svom dlanu ugostio sva prijateljstva svoga svijeta. I stara i nova.

Nije više bilo potrebno putovati ili izlaziti iz kuće, nije bilo potrebno uzimati odmor da bi išao pronaći stare drugove iz vojske. Svijet je odjednom izgledao kao da je izašao na nevjerojatno zelen šumski proplanak, iznad kojega je bilo beskrajno plavo nebo i na njemu vječno sunce.

Novo vrijeme, staro stanje?

Život se činio kao dolce vita. Ostajalo se do kasno u noć, gorio je „mesinđer“ od zajedničkih sjećanja, novih planova i vječnog žala gdje su vam ukrali godine. Gorio je razgovor sa svakom novom osobom, ljudima koje i nisi znao, nego iz viđenja, ali sad su ti odjednom prijatelji.

Uspostavio si rado i prijateljstvo na daljinu sa mnogom kreaturom koja ti se smiješila sa malenih avatara. I svi, ama baš svi, pokušali smo na tim malim avatarima biti najbolja verzija sebe, često bolja nego smo ikad bili. Druga verzija sebe. Izmišljena verzija za druge.

I već tu se pojavio mali bug. A onda su se počele nazirati i prve pukotine u idealnoj slici nove ljudske komunikacije. Prvo smo se pokajali jer smo primali sve i svakoga. Uskoro smo se pitali – tko su svi ovi ljudi?

Second life

Shvatili smo zatim kako smo, u želji da se pokažemo u najboljem svjetlu, da se reklamiramo pred starom i budućom rajom, otkrili previše toga o sebi - i prije nego smo naučili kako nekima možeš filtrirati svoj sadržaj, pokajali što smo se ikako prikazivali.

A onda smo shvatili kako nije bilo mudro primati toliku rodbinu. Ali hajde ih sad, jadan ne bio, nekako izbjegni, kako ćeš? U to vrijeme već su počela i prva odfrendavanja.

Prije tih nekih godina i nismo imali taj izraz, danas je postao čest kao i da kažeš - dobro jutro! Nekad se odfrendavalo tek nakon niza nesporazuma, a danas se to radi zbog pogrešnog lajka. Ili zbog toga što nema lajka.

A lajk je još jedna tekovina Facebooka. Prije lajka smo zbilja znali i voljeti. A danas, nakon toliko lajkova, čini mi se kako je mržnje nikad više.

Odfrendavanja su krenula je su se iza avatara s najboljim verzijama sebe krili  ljudi koji su bitno odudarali od tvoje slike o njima. Nekadašnji oni, ljudi sa, u međuvremenu stečenim iskustvom, koje nije jednako tvome, promijenili su se taman toliko da si par puta morao prešutjeti neke stvari. U ime starih dana. No, nećemo se lagati, slično se dogodilo njima s tobom.

Novo vrijeme, staro sranje!

Nakon prvih iskustava u kojima smo se povezali i bili presretni što smo to učinili, nakon tog prvog perioda renesanse, Facebook je lagano prešao u drugu fazu – onu u kojoj smo bolno saznavali da smo ipak drukčiji. Ili barem drukčiji nego smo mislili da nismo. I kako su između nas u međuvremenu stali vrijeme, rat i biološki sat.

I treću fazu u kojoj smo shvatili kako smo odselili iz neke tamo daleke zajedničke stvarnosti u niz drugih stvarnosti, svatko za sebe, u druge zemlje i gradove, među druge ljude i običaje, sa težinom svaki svoga naslijeđa na ramenima.

I fazu u kojoj je posve jasno kako smo se svi promijenili. I kako nas dijele drukčije spoznaje i drukčiji svjetonazori. I kako nikoga više ne čudi što se tvoj drugar iz klupe čudom čudi kako je onaj prekrasan prijatelj iz djetinjstva, onaj isti kao i on, prometnuo u umalo pa gorljivog ustašu.

A to si saznao od jednog drugog prijatelja, za kojeg ste obojica ustvrdili kako pomalo tukne po baliluku, ali ti se baš on povjerio kako otvoreno sumnja da je onaj prvi odvajkada bio običan četnik.

Ubiti pticu rugalicu

I tako to ide, tako to hoda. Vesela društva mrvila su se naočigled, nošena drukčijim navikama, navijanjem za drukčije klubove, drukčijim uspjesima i neuspjesima, samo jedna pogrešna riječ u nevakat – ili prava riječ na krivom mjestu – i odeeee!

Odavali su nas lajkovi i linkovi, pjesme vajnih izvođača i jake poruke o važnim datumima iz prošlosti. Otkrivala su nas slavlja uspjeha reprezentacija, slike u polupijanom stanju s nekih fešti i statusi podrške našim herojima.

Prešuti se jednom, drugi put, treći put i onaj tamo polupijan kaže – mrš! Ili se tebi nešto skupilo, pa ti nečiji post naletio na volej. Malo po malo, nekadašnji prostor obnavljanja starih veza i novih prijateljstava pretvorio se u arenu razmimoilaženja. A onda su, u međuvremenu, u arenu uletjeli i boomeri. Sa svojim zabludama i bijesom zbog otetih iluzija, naglo probuđeni iz desetljeća dugog snivanja otvorenih očiju.

Sve uži koncentrični krugovi

Svaki dan iznova, ono malo prijatelja što ti je ostalo, na muci je, jednakoj kao što si i ti s njima. Vlasnici društvenih mreža to jako dobro rade – otkrivaju nas do kosti – tvoji frendovi, unatoč skrivanju, ponekad vide tvoje postove na drugim stranicama, vide što si lajkao i vide kamo te vjetar odnio.

Ne lezi Vraže, vidiš i ti njih! I vidiš neke posve druge ljude nego si ih sebi prikazao, neke potpuno druge likove u odnosu na onaj stari avatar, vidiš ih u nekim posve drukčijim ulogama – vidiš proklete glumce koji su ti se lažno predstavljali! Vidiš razdor, vidiš netrpeljivost, vidiš mržnju i nerazumijevanje!

Dijele vas zastave, dijele vas sudbine, dijele vas nove stvarnosti i sve što imate su neki bivši ideali, ako ih je ikada i bilo, to je sada barem jasno – i sve što imate su neka bivša sjećanja, koja sada, kad ih svatko provuče kroz svoj filter, uopće ne izgledaju jednako. S naknadnim čitanjem zamjeramo si sitnice na koje nekoć nismo obraćali pažnju. I tonemo, sve dublje i dublje. Poput Titanika tonemo u jaz i u mrak.

Ishodište – rat i bijes!

Možda su nas tamo mudro odveli neki pametniji, nudeći nam tako davno mamac, a mi ga progutali – mamac na kojem je pisalo prijateljstvo i mamac koji je prijateljstvo množio sa tisuću puta. Od prijatelja dobili smo pratitelje, od pratitelja mrzitelje, a onda su algoritmi uletjeli kao kosti gladnim psima.

Gase se prijateljstva, trnu veze, umiru pod strašnim sudovima groznih komentara i izgubljenim umijećem komunikacije. Umiru u općem potopu dobronamjernosti, razuma i sposobnosti da razumiješ drugog i drugačijeg. Kako na osobnom, tako i na općem planu. Svuda oko nas samo mržnja, zavist i prijezir. Jednako se oštro, kao nožem, reagira na tuđu sreću i tuđi sud o bilo čemu. Samo tuđa nesreća nas pogoni.

Ne slušamo se, ne učimo jedni od drugih, ne popuštamo u vlastitoj tvrdoglavosti i vjerujemo do kraja i u vlastite laži -  i zbijamo se sve više u sivo klupko zone komfora. U toj zoni samo su odabrani, koji pričaju ono što želimo čuti i u što želimo vjerovati. A algoritmi nam glad smiruju sadržajem pomno odabranim da nas održi u tom stanju.

'Ajmo raja, fajrunAt!

I gdje smo sad? Vraćamo se na doba prije svega ovoga. Nakon velikog kruga kojim smo obišli svijet, opet smo u malom krugu rijetkih, ali odanih istomišljenika. Ali ovaj put bez iluzija.

Stariji smo, navodno pametniji i nekako potpuno drukčiji. Nijemi promatrač bi možda rekao da smo i tvrdi kao opanak, kruti i dosadni. Mrzovoljni, ljuti i pogubljenih živaca, bez volje za više ikakvim drugim povezivanjem, alergični na riječ prijateljstvo.

Ugašeni i anulirani, definitivno nesposobni za ikakve pozitivne podražaje, iscijeđeni do nemogućnosti za nove životne sokove, za otvaranje i davanje drugima i drugačijima – ili što bi Johnny tako lijepo rekao – Ono kad te Bogovi provedu kroz devet svjetova, a onda te vrate ugašenog, kao mrtvu haringu….