Isijavanje!

Sve ove dane se moglo osjetiti i ovdje kod nas, ali je nakon pobjede Studentske liste na izborima u Srbiji eksplodiralo medijsko oduševljenje onim što se tamo dogodilo. Rekao bih čak i da se radi o prilično neumjerenom oduševljenju, u kojem se, bez gotovo ikakve zadrške, pobjedničkoj listi prišivaju najljepši epiteti koje bi neki ovdje rado prišili sebi, ali, eto, jebiga, ne ide.

Mnogi se još od nedjelje uvečer utrkuju u čestitkama i porukama u kojima zazivaju neku drukčiju i sretniju budućnost, umalo ne rekoh zajedničku. Ne skrivajući egzaltiranost, dok to čine, sve biraju neku sebi najljepšu verziju studenata, kao kad šiparica zamišlja idealnog momka. Optimizma ne manjka, ali mene kopka pitanje – ima li on utemeljenja? Sve me pomalo podsjeća na onu staru mudrost kada Zagor kaže svom vjernom Čiku kako se ne pravi ražanj dok je zec još u šumi.

Kraljevstvo za konja!

Ali, razumijem. U Srbiji se nešto pokrenulo, pa se i preokrenulo, a znači li to nama ovdje nekakvu promjenu, to ćemo tek vidjeti. Ne bih trčao pred rudo. Prvo treba vidjeti razvoj događaja, konstruiranje i funkcioniranje nove vlasti tamo, a ne bi bilo zgoreg usput postaviti i poneko neugodno pitanje, čisto da vidimo jesu li se stvari zbilja promijenile. Jer, gle, jedno je zbaciti jahača s konja, a posve drugo je uzjahati tog istog konja. Nakon ovoliko godina i toliko promjena jahača, da vam budem iskren, počeo sam otvoreno sumnjati na samog šarca.

Vratimo se mi onome kako razumijem to što su naši ovdašnji, ali, zanimljivo, i mnogi mediji iz Hrvatske, uz ogroman broj građana obje zemlje, s nevjerojatnom egzaltiranošću ispratili rezultat izbora u Srbiji. Kao da se utakmica odigrala na ovdašnjem terenu, a ne tamo na terenima Zemuna i Ćacilenda. Kao da nama od toga sutra ovisi život, kao da se i nas izravno tiče, a ne kao da je to prije svega unutarnje pitanje susjedne zemlje u kojoj je nakon 12 godina većina uspjela reći – dosta!

Nije ta egzaltiranost samo zbog pada Vučića, koji je sam po sebi dovoljno spektakularan i medijski atraktivan, s obzirom kako je u pitanju osoba koja je već u medijima imala posebno mjesto, nego postoji tu i jedan prirodan nagon, da ti je drago jer se tamo nešto mijenja, nadajući se kako će tako i kod tebe sutra netko nešto promijeniti. Po onom principu vidjela žaba kako konja potkivaju, pa i ona nogu digla.

Lavovi, gepardi i mijene

Kod medija je to i nagon da se vazda nešto mijenja, ako treba i na silu, jer promjena je uvijek generator velikih i spektakularnih vijesti, analiza i izvještaja (ima tada posla za sve i čitanost ide gore!), ali postoji tu i još jedan tako uobičajen nagon na ovim prostorima, koji se zove zavist. Ili barem neka vrsta slatke zavisti u kojoj ti preostaje samo da se nekako pridružiš slavljenicima, ne bi li i tebe okrznuo tračak sreće.

Mediji s ove strane kao da su zavidjeli propuhu kojeg je Studentska lista napravila tamo. Kao da je, izvještavajući iz Srbije, imala wishful thinking da se to događa i nama. A iznad svega lebdjelo je ključno pitanje – Dobro, majku mu, kako mogu oni tamo, a mi ne možemo ovamo?

Pa, eto, ne možemo. Nismo li prije manje od mjesec dana to i pokazali? Hrvatsku ću ovaj put izostaviti, ima tko će se baviti analizom iste, mene prije svega zanima slučaj Bosne i Hercegovine u kontekstu ovoga u Srbiji.

I na početku svega, uz napomenu, još jednom, kako smo mi glasali neki dan i pokazali svoju biračku volju, da kažem i ovo - Bosna i Hercegovina i Srbija nisu isto. Ali, baš, baš, baš nisu isto. Iako se dodiruju i isprepletene su poviješću i međusobnim odnosima kroz tolike godine, iako Srbi baštine obje, ove dvije države su suštinski potpuno različite, a pogotovo ako ih stavimo u društveno – politički kontekst i način na koji su obje u ovom trenutku uređene.

Prema Bosni i Hercegovini i njezinom uređenju, Srbija je uređena veoma jednostavno – znaš tko je predsjednik, imaju državnu skupštinu u koju se bira 250 zastupnika, imaju Vladu, imaju Vojvodinu, i dalje smatraju kako imaju i Kosovo, to su kao dvije autonomne pokrajine, s tim da autonomije jedne ima manje nego prije, dakle ni blizu onoga što ima naš RS, a ove druge nema kao prije.

Ja bi' mog'o da mogu….

I imaju 29 upravnih okruga, ali oni nemaju nikakve elemente lokalne samouprave. Dakle, ni blizu naših federalnih kantona ili županija, koje su po ovlastima čak i iznad Vojvodine. Na papiru još i izgleda zamršeno, ali izbacimo li Kosovo, stvari su u Srbiji veoma jednostavne – pa čak i kada u jednadžbu ubacimo Sandžak.

Drugim riječima, nema Srbija svoju Republiku Srpsku da joj komplicira stvar, nema deset kantona, od kojih se njih četiri vole zvati županijama. I ima jednog predsjednika, ovaj zadnji im je 12 godina bio gotovo sinonim za državu, dok kod nas troje u Predsjedništvu nisu glavni ni u stranci, zlobnici bi rekli kako neki nisu ni u svojoj kući.

Srbija nema što Bosna i Hercegovina ima i zato se tamo lakše pobuniti, jer uvijek imaš čist cilj, pa makar pobuna nije nužno ideološka ili klasna, nego se našlo i previše razloga da je jednostavno vrijeme za unutarnje promjene. Srbija nema totalno izlomljenu, da ne kažem razbijenu vertikalu vlasti, izmrvljene nadležnosti odozgo prema dolje i kamenje svjesnog spoticanja kao što ih ima zapadniji susjed, ali zato ima bogatu tradiciju izlazaka na ulice i skidanja neželjenog s vlasti.

Bosna i Hercegovina, pak, ima raznih tradicija, ali ovu nema. A kako bi imala kad je i dalje osnovno nezadovoljstvo generirano spoznajom s kim dijelimo državu i tko kome što podmeće?. Svojim poslijeratnim ustrojem, idealnim za uzgoj stalnog nerazumijevanja unutar zajednica, svojim zaleđenim sukobom i rješenjem države, koje nije došlo iznutra, nego je spušteno odozgo, gurnuto sa strane i tko zna otkud sve ne, kao definitivni uzmi ili ostavi, ostalo joj je samo da se zabavlja folklornim tradicijama i čeka da netko sa strane riješi enigmu.

Filmovi za malu raju

I da dotle živi i životari u nekim izmaštanim prošlostima koje služe da se raja zabavi vlastitom veličinom koja je dijametralno suprotna današnjoj nebitnosti. I pritom ima najmanje tri verzije prošlosti i tko zna koliko različitih verzija sadašnjosti i budućnosti kroz prizmu tih prošlosti. U Srbiji, za sada, koliko znamo, a pogotovo nakon što su odlučili da su imali dva antifašistička pokreta u isto vrijeme, nema toliko varijanti prošlosti, a i sadašnjost je ili ovakva ili onakva, što pokazuje i rezultat izbora. Treće nema.

Sa svim asimetričnostima i paralelizmima, kao i sa svim onim mnogobrojnim nivoima vlasti, baš s godinama postala je Bosna i Hercegovina ležeći pacijent, nesposobna hodati sama, uglavnom ovisna o pomoći izvana. U Srbiji se politički ražanj okreće, makar je i to, odavde gledano,  stalno jedno veliko kružno kretanje u istom mjestu. Znate već kako se ražanj vrti, a nigdje zapravo ne ide.

 Bosna i Hercegovina je, posljedično svom uređenju i činjenicom tko se u njemu najbolje snašao, umrtvila svaki oblik ne samo naprednog pravocrtnog, nego i bilo kakvog alternativnog djelovanja, jer bilo kakav pokušaj alternative nužno je jednak ulasku u labirint sličan onom u Kubrickovom remek djelu Isijavanje.

U Bosni i Hercegovini, čak i ako imaš konkretan razlog za okupljanje, kao što su se u Srbiji okupili nakon tragedije sa nadstrešnicom u Novom Sadu, sve se brzo raspline kao mjehur od sapunice u našim složenim unutarnjim odnosima. Sve se pretvori u smijuriju kao ona plenumska revolucija iz 2014. , koje se rado ne sjećaju ni najzagriženiji revolucionari.

Bijes koji to nije

Sve se pretvori u jedno veliko ništa – uostalom, imali smo i mi tragediju u Donjoj Jablanici, koja je stravičan događaj i još se dogodila na prometnoj žili kucavici ove zemlje, pa je li bilo ikakve dugotrajnije reakcije?

Je li bilo blokada i jesu li pale odgovorne glave? Je li itko glasno zagalamio ili gađao kamenom nekoga za koga misli da je odgovoran? Je li tu tragediju iskoristio kao glavni adut na izborima?

Ma kakvi! Čak je i sama Donja Jablanica, može se reći, prešutjela vlastitu tragediju, a kamoli ostatak zemlje, kojem jedna tema traje dva i pol dana.

U surealnom uređenju ove zemlje, gdje se dva i pol milijuna ljudi tiska u unutarnjim odnosima u kojima svi dobro znaju otkud vjetar puše i koja ruka hrani, ona neki dan spomenuta taktika minimalnog rizika je posve razumljiva, a lijenost ostaje jedini čin revolucionarnog ponašanja.

A sve i kad bi htio, ovdje ne znaš ni koga gađati, previše je ciljeva, a kamen jedan, pa je dobro što ljudi nisu još krenuli i sa samoozljeđivanjem istim tim kamenom.

Pritom je ona stara kako se nema za koga glasati tek djelomično točna, ali se uklapa u sistem koji je ovdje kod nas gotovo ogledni primjer gdje je lokalni čovjek prispio. Čak i ako postoji jedna mogućnost da se situacija prevrne, ovaj čovjek će od nje brzo odustati jer zahtjeva od njega previše.

Snovolovci u mutnom

Narod na ovim prostorima, u većini je, jednostavno, stalno iznova samo tražio čobana koji bi ga vodio i usmjerio u nekom pravcu, kolektivno mu, kao zalog svoje budućnosti, prepustivši većinu svojih individualnih prava i sloboda. Jer, baš kao i sa onim poslijeratnim certifikatima, i nije znao što s njima.

I sve bi se ovdje moglo sažeti onom friško obznanjenom rečenicom koju su vodeći AI moduli, navodno, neki dan grupno izrekli o nama ljudima, ističući to kao našu glavnu slabost – Ljudima je puno važnije da pripadaju grupi, makar grupno živjeli u lažima, nego pokušali biti samostalni i biti u pravu! Eto, kao da su nas ovdje imali u vidu.

Eh, da. A kod nas su grupe još tako precizno omeđene vjerom i nacijom, državom i federacijom, dodatno usitnjene kantonima i još nakon toga začinjene našim najslavnijim osobinama da čak i da se sastavi neka gomila ljudi, do prve raskrsnice su već desno ili lijevo i pola ih nema. Ovdje lakše odustaneš na prvoj prepreci, ovdje se brže kaniš ćorava posla, ovdje, ako ništa, imaš alibi.

I ostane ti samo da egzaltirano kličeš promjenama u Srbiji, furaš se da si dio iste te promjene -  i pritom budan sanjaš kako su to baš one promjene koje će, na neku foru i nekim čudom neviđenim, poput ugodna vjetra promjene prijeći Drinu - i još neviđenom nježnom rukom mira i razumijevanja, u duhu konačne katarze i poštenog posipanja pepelom, iznenada riješiti agonije i tebe i ovu tvoju nepokretnu tjelesinu, priključenu na infuziju na klimavom krevetu, koji nikako da se prolomi.