Nogomet kakav nikad nije bio

Otkad smo dionici društvenih mreža nekako imam jak dojam kako je masovna kuknjava jedna od najčešćih pojava među ljudima. Kuka se zbog vremena, kao da nikad nije padalo, pržilo ili puhalo. Kuka se zbog aktualnog trenutka svijeta koji nikad nije bio ovako loš i beznadan (pitao bih te da si živio u 1939., 1941., ili bilo kojoj takvoj godini svjetskog rata). Kuka se i negoduje zbog svega, makar realne rezultate svega toga uopće ne vidimo, jer se gašenjem laptopa ili spuštanjem mobitela na noćni ormarić ujedno završava i aktivizam.

O ubijenom nogometu piše se već desetljećima, a ubijanje svjetskih prvenstava traje već poodavno. Skoro otkad znam za sebe. Uostalom, mnogi će se sjetiti kako smo reagirali na ono prvo dvojajčano SP u Japanu i Koreji 2002., kada su utakmice igrane u nama nepovoljnom terminu rano ujutro (bili smo mlađi i nije nam lako padalo što se ne možeš k'o čovjek naliti pivom u devet ujutro), a igrači disali na škrge u područjima velike vlage.

Probušena lopta

Nogomet je umirao dok je sudac Moreno bezočno krao Talijane protiv jednog od domaćina, greške su se nizale i na drugim utakmicama, a mi smo nezadovoljno kimali glavom lijevo-desno govoreći kako je sve na tom prvenstvu umjetno, od bespolnih maskota do stadiona i publike. Umirao je nogomet i kroz zvuk onih famoznih vuvuzela u Južnoj Africi 2010., čudom smo se čudili otkud pravo FIFA-i da gura svjetske zvijezde u bespuća Južne Afrike, ali nam je barem termin utakmica bio miliji.

Pa onda slično s Brazilom 2014., a kako li je tek na nož dočekano „Putinovo“ Svjetsko prvenstvo 2018., sjećate li se? Nema velike razlike u odnosu na ovo aktualno, s tim da Putin, barem prema onome što znamo, nije zvao telefonom predsjednika FIFA-e da mu sredi nešto glede reprezentacije Rusije.

A tek Katar 2022. Puhali smo na hladno, poput pustinjskog vjetra fućkali na umjetno prvenstvo u tamo nekoj arapskoj zemlji, spominjali ples milijuna dolara i kupljeno domaćinstvo – i istim novcem kupljen naslov za reprezentaciju s omiljenim igračem.

Super Šiljo

Čitavo vrijeme suci su "šiljili" za, u našim glavama, jasno projektirane favorite i uglavnom, kad podvučem, zadnjih dvadeset i više godina, a intenzivno zadnjih nekoliko Svjetskih prvenstava, na taj spektakl reagiramo kao da nam ga oduzimaju od sise. I ponašamo se kao da je, ne tako davno, sve što se nogometa tiče bila apsolutno čista romantika. Ma što pod tom romantikom podrazumijevali.

Da vas razočaram, nogomet je uvijek bio više od igre i više od nogometa, barem u ovim našim životima – a kada govorimo o komercijalizaciji nogometa, recite mi točno kada to nogomet nije bio komercijalan?

Čak i lokalni turniri u malom nogometu danas su komercijalna zabava u kojoj organizatori daju nagrade najboljima, ali uvijek na kraju turnira broje zarađene novce od piva, kobasica, kotizacija i ulaznica – a da ne spominjem kako su svi turniri, već od početka, dobro pokriveni sponzorima.

Suštinski, ne postoji razlika između Svjetskog prvenstva i lokalnog malonogometnog loptanja, samo su cifre izražene u drugom broju nula. I na jednom i na drugom vidu spektakla zna se uvijek tko kosi, a tko vodu nosi – i FIFA je neka prokleta uduga građana u dobra doba mimo, ili barem u sivoj zoni zakona, i da nije tako sve bi ubrzo zamrlo, jer ljudski entuzijazam bez smisla zarade i očekivane nagrade može obrnuti dva kruga, već na trećem odustaje ako ne dobije satisfakciju.

Pauza za komercijalizaciju

Pričati o nogometu koji umire pod plaštom komercijalizacije, dok nosiš dres omiljenog kluba s reklamom na prsima pomalo je bizarno, jednako kao što je bizarno pričati o tome kako nogomet umire u općoj monetizaciji svega vezanog uz njega, a u isto vrijeme povlačiti gutljaj omiljenog gaziranog pića, koje je sponzor natjecanja, nositi patike firme čije se reklame vrte na stadionima – ili pasionirano skupljati sličice s igračima svih reprezentacija, znajući da je u pitanju izuzetan ekonomski model u kojem se tvoja strast mijenja za bezbroj duplikata, uz prigodno pražnjenje teško zarađenog ti novca.

Kao u mnogo čemu ostalo nam je kukati kako nije ovo što smo mislili da jest. A ne da jest, nego mi, očito,  ne umijemo prepoznati evoluciju natjecanja u smjeru pogodnijem za dalju zaradu – ili ne želimo priznati da se svijet vrti prema nama neslućenim ciframa, daleko i uvijek za korak dalje od nas. Možda, hajdemo realno, mrzimo bilo kakvu evoluciju i obožavamo zonu komfora. I oko sebe i u svojoj glavi.

Pričamo o nekakvoj romantici u nogometu, a da ni sami ne znamo što bi ona trebala podrazumijevati. Kukamo za nečim što uopće i ne znamo što je i je li ikad bilo, ali se pravimo da je postojalo sve do početka ove još uvijek aktualne nogometne smotre.

Alternativa je što točno?

Zapravo, hajde da stvari postavimo ovako – možete li zamisliti Svjetsko prvenstvo manje spektakularno od ovoga, koje se igra u romantičnim uvjetima slabijeg osvjetljenja, lošije trave i nenatkrivenih tribina? Možete li zamisliti Svjetsko prvenstvo u kojem, bez obzira što im nitko ne daje novac kao protuuslugu što su tu, igrači hrle sudjelovati samo radi ljubavi prema domovini, riskirajući životnu ozljedu zbog malo nogometne romantike?

Možete li zamisliti Svjetsko prvenstvo bez reklama za pivo i grickalice, bez plasmana proizvoda preko vama omiljenih igrača i općenito – možete li zamisliti profesionalni nogomet bez novca uloženog u njega?

Naravno da ne možete. Zato pustite romantiku i šuplje priče. Imate se pravo ljutiti i kukati, ali to vas, znamo iz drugih segmenata ljudskog društvenog djelovanja, nigdje neće dovesti. Ugasit ćete laptop, spustiti mobitel, priznati poraz, ako ste uopće i ulazili u neku borbu. Ali barem bi vam trebalo biti jasno kako nitko ne želi uvijek i vazda gledati predvidljiv film i kako su iznenađenja uvijek dobrodošla. Kao što je dobrodošao i film u kojem glavni junak preživi do kraja. Bitno je da kokice i kola, a pivu da ne spominjemo, idu k'o ludi.

Jer svaka marka se broji. A svijet neka roji.