Kotlina prokletih, kotlina mrtvih

Koliko mi je samo puta ovih nekoliko zadnjih dana pao na pamet Johnny i oni legendarni stihovi o gradu izgubljenih iluzija u kojem su žene bez ljepote, putnici bez para, neženje bez stana. I gdje su glavna preokupacija stanovništva jeftina mjuza, teška cuga – i lutrija.

Taj smrdljivi grad, koji zatvara ulice i kojega strukture dobro furaju, čuči već, evo, još malo pa pedeset godina, u pjesmarici, uz čast drugima, ponajvećeg rock pjesnika na ovim prostorima, koji je davno dao petama vjetra i skrasio se u dalekoj Negdjezemskoj. Njegov egzil, kako godine prolaze, a ja sve više upoznajem prevladavajući modus vivendi i modus operandi ljudi na ovim prostorima, sve lakše razumijem.

Bio sam očaran kad sam prije dosta godina, čini mi se 2004., vidio onaj dokumentarac Ines Pletikos o junacima Štulićevih pjesama. Godinama prije, san mi je bio utonuti u taj, za mene, mistični svijet zagrebačkog (polu)svijeta, doživjeti pjesme i likove iz prve ruke i taj dokumentarac mi je bio ostvarenje sna. Za razliku od mnogih drugih snova koji prestanu biti sjajni kada postanu stvarnost, ovaj je nekako bio.

Užas je naša furka

Godinama kasnije, shvatio sam da svaka dobra pjesma sa upečatljivim likovima ne mora nužno biti striktno geografski određena na jedan grad ili jedno područje. Tih likova iz Štulićevih pjesama ima svuda oko nas, samo ih treba, širom otvorenih očiju, primijetiti.

Uostalom, pronalazim oko sebe, to mi je ujedno i hobi, likove iz Dylanovih, Springsteenovih ili Cohenovih pjesama već godinama. I ne samo likove iz pjesama tih autora. Svaka velika pjesma dobije materijalno priznanje i u šupku svijeta. A, evo, ovih dana sam pronašao, vrteći stare stihove, opet, i čitav grad.

Grad u kojem, kao i u zemlji, uostalom, sve više ponestaje likova iz pjesama, sve više džabe gledaš i širiš oči. Sve u brojčanu premoć i korist armije sivih ljudi punih elementarnog jada kojeg pretvaraju u čistu mržnju, punih neznanja kojeg pretvaraju u čvrst stav i punih halapljivosti za vlastitim probitkom, toliko da će učiniti sve da bude dobro samo njima, a drugima što ostane.

Moj rodni grad. Moj trenutni grad. I sve sam manje siguran da će to biti moj konačni grad, makar sam donedavno na pitanje o tome mirno odgovarao s tim da mi je ovdje sasvim OK i da je super svakome tko ne traži previše, a pogotovo tko ne želi zauzvrat dati više nego što može.

Dimni signali

Sjedim jučer tako na vrh Bijelog Brijega. To mi je od mojih davnina omiljena destinacija za kontemplaciju, a da nije neka priroda, u koju baš nešto i ne zalazim. Nekad prije bila mi je omiljena destinacija za svašta nešto – od dječačkih snova, gledajući grad koji raste, o divnom mjestu za život u kojem sam se rodio, preko mladenačkih obijesti do studentskih nesvijesti – ali uvijek, baš uvijek, s te pozicije sam nekako upijao energiju grada ispod sebe. A da je zračio, zračio je. Bjelinom. Plavetnilom. Zelenilom.

I svaki put kako bih naletio u taj kraj, ta energija je varirala, ali uvijek je bila tu. Na obostrano zadovoljstvo. Taj famozni osjećaj koji dobro znaju oni moji prijatelji koji se svako malo popnu na kakav planinski vrh služio je kao priručni punjač baterije i širitelj optimizma. Grad gledan s tjemena stadiona činio se smislen, usmjeren i blagodaran.

Čak i u onim vremenima kad nije bilo puno mjesta za optimizam, kad je rušilačka sila prave bratske ljubavi učinila da ovaj lonac, u kojem sunce prži kao nigdje drugdje, izgori kao šibica, popeti se na tu poziciju značilo je vidjeti stvari iz neke bolje perspektive. Čak i kad su vrhovi bogomolja bili prerezani na pola, a nekih više nije niti bilo, kao što nije bilo ni ljudi, ni prijatelja, mostova i bivših snova, nešto je odozdo šaptalo kako će opet biti.

Kad pod tobom pukne kotlina, a grad rasut njome i zbijen pod brdima, makar i ranjen, polako krene pulsirati, odjednom ti se učini kako je stradalnik možda na aparatima i kritično, ali pokazuje neke znake oporavka. I onda svaki novi dolazak nakon toga ti imaš sve više informacija odozdo da ipak stvari idu negdje, na bolje.

Odozgo se gore vidi!

Jučer sam, rekoh već, izišao gore na čistinu. Na rub parkinga. Sjetih se kako sam bio oduševljen dječjim igralištem koje je blještalo u mraku prije nekoliko godina i načas se smrznuh na plus 37 kad vidjeh u kakvom je stanju ono sada. Ovdje i ako izgradiš, ako nešto uspije, uskoro shvatiš da svi više vole to čim prije vidjeti upropašteno. Ako ne učine to sami, nemaju ništa protiv kad to učini netko drugi. Mirno i šutke.

Ispod mene prizor grada – neka grozna kombinacija nikad obnovljenog, u vremenu zarobljenog i na silu izgrađenog. Neka kombinacija samovolje, nevolje i bezvolje. Kombinacija nikad realiziranih starih planova i novih intervencija u prostoru. I prvi put osjetih da me odozdo ništa ne dira, da nemam nikakve signale da stvar ide negdje. I da je sve čista lutrija. I teška cuga. I jeftina mjuza.

Sve rjeđi i sve više suhi borovi nekad guste i zelene Trimuše, sve više betona i sve više onih objekata koji su trebali nešto biti, a danas nitko ne zna kome tu stoje i zašto nitko ne ruši. Goletna brda oko grada (koja bi svaki pošten narod, bilo gdje na svijetu, za ovoliko godina golim rukama pošumio i uredio, tako da smanji svaki rizik od gušenja živeći u gradu i tako uredno da bi usput sveo rizik od požara na najmanju mjeru) kod nas stoje kao opaki stražari nad zadnjom željom da se nešto pomakne gdje treba.

A i njima već do grla došla neplanska gradnja i beton koji guta sve pred sobom. I njih ranilo konstrukcijama i instalacijama za, navodno, zajedničko dobro. Kao što u srcu grada stoje i sporo miču konstrukcije i instalacije koje su, od zajedničkog dobra, stigle tek do zajedničkog loše.

I onda taj prokleti dim sa odavno prokletog Uborka. I to prokleto smeće svuda oko mene. Kao mrena na svaki sjaj u oku, kao zavjesa na jedan dugotrajni čin, kao paukova mreža koja uspješno lovi svaki pokušaj zujanja u vremenu kad se na društvenim mrežama galami, a u stvarnosti šuti k'o zaliven. Kao što studenti iz Štulićeve pjesme jedino nisu isti, nisu bez diplome, jer diplome danas ima svatko kome ona treba. Ne mora biti ni študent.

Kvadratura sarme

Padnu mi opet na pamet cijene kvadrata i kvaliteta života. I kiselo se nasmijem. Ima kome, ima čemu, što je logički paradoks. Stanova, kvadrata, love bez podrijetla, poslova bez rađe. To ima svaki grad na svijetu, no kod nas postaje pravilo. Kao što pravilo postaje da i ono što se radi, nikad se ne uradi kako treba. Ili stoji ostavljeno i do pola gotovo.

Koliko puta sam samo izbjegao možebitnu smrt u tom gradu ispod svojih nogu, bauljajući neuređenim pločnicima ili ulicama bez pločnika, sa metastazama u obliku svuda parkiranih automobila i nereda, nemara i neodgovornosti gdje god da kreneš i gdje god u tom gradu da dođeš. I, onda kažu, turistički smo grad. A ni reda, ni zakona, samo grabež i međusobno optuživanje. I opet smeće, dim s deponije i još malo smeća.

Padne ti pogled na detalje koji govore o previše novca i premalo obraza. Stan da dan. Stan na dah. Pa uočiš i premalo muda i premalo zakona. Pa vidiš kako privatno jede javno, jer javno je svačije, a nije ničije, dok privatno izgleda kao svačije, ali je zapravo nečije. I tako umire sve zajedničko i sve javno. Voda, zrak i vatra rade protiv nas.

Pa ti uzalud što si uočio kad to ne možeš kanalizirati, jer sve manje je onih s kojima se može. A kanalizacija je jedno u ovom gradu, a ni to nije kako treba, a kanaliziranje je okupljanje ljudi oko istog cilja. A mi se okupljamo samo oko ciljeva sa zastavama i vječnim pričama o ratu koji je završio, ali ga podgrijavaju k'o sarmu, jer sarma je zakon!

Tako će se već sutra nekim novim okupljanjem zaboraviti i ovaj dim i ovo zlo u zraku koje, naravno, truje sve jednako. Osim, možda, onih koji imaju luksuz da u ovom gradu ne moraju biti uvijek. A tog luksuza ima jako mnogo i ponekad se čini previše. Ponekad se čini da ovo ispod mojih nogu više nitko ne voli, a i onaj koji ga voli, u dobra doba pregoni. I svi isisavaju i zadnji atom iz njegovog tkiva. Pijavice.

Ostaje samo pepeo i dim

Kad ostaneš sam gore na čistini i probaš upiti neku energiju iz grada, a energije niotkud, samo jalove sile koje se međusobno poništavaju i daju vječnu nulu, tada shvatiš da i ne može drugačije i da je dim koji polako guši ovaj grad upravo ono što smo i zaslužili. I što smo, je l', toliko puta već i zaokružili. Jer jebeš svaki strah pred velikim strahom da nas ne prekriže. Makar to sami sebi činimo iznova. U stalno istom krugu. Začarani. Svojom voljom. I svojim potpisom.

A za neki novi krug, realno, niti ovaj grad ima snage, a niti ima dovoljno ljudi spremnih izaći iz vidljivih i nevidljivih okova kotline očajnika. Imao sam neka očekivanja od ljudi koji su, češće silom prilika, vidjeli svijeta, ali i to se rasplinulo k'o prdac u vjetar. Pokazali su se gorima od onih koji nisu makli nigdje izvan svog zida.

Tog zida u srcu kotline prokletih. Kotline glupih. Kotline mrtvih. Čak i ako se čine živima. Ako dobro poslušaš kotlinu ispod čuješ ovih dana tihi lavež ranjenih i ostavljenih, ali uvijek vjernih...

Za koji dan opet će doći lajanje na životno važnije teme. Po mogućnosti neke ratne. Doći će opet stare kosti pod halapljivo zubalo.

I sve će se ovo na izborima opet pozlatiti.

Nimalo ne sumnjam u to.

Let it be.