Jučer ujutro, posve naivno, vjerujući kako riječ šetnica zvuči dovoljno razumljivo na svakom od naših jezika, krenuh malo protegnuti noge baš tim obnovljenim dijelom Mostara. Nisam ni par koraka napravio, kad začuh zvuk automobila, onaj karakteristični zvuk kada netko stiska gas i ne pušta. Okrenuh se, srećom, i ugledah tamni Be-Em-Ve kako mi presijeca put, a za volanom vozačica odlučna da potpuno ignorira to što i ptice na grani već znaju za nekakvu novu šetnicu u gradu Mostaru.
Odlučna da se pravi mahnita, kolokvijalno rečeno – ili bezobrazna, što je riječ sasvim razumljiva na svim našim jezicima, odlučna da za nju nikakva pravila i zakoni ne vrijede i kako je jedini zakon onaj zakon njezine vlastite slobode da skrati sebi put kuda je baš ona naumila. To što bi pritom, u nekom nimalo lijepom scenariju, usput mogla pokupiti kakvog još sanjivog pješaka, mislim da joj nije bilo niti na pameti. Njezini scenariji uključuju samo one verzije u kojima ona bezuvjetno pobjeđuje! I boli je neka stvar za sve druge.
Kako čujem, a mnogi mi se javljaju ovih dana da se požale, nisu samo žene u Be-Em-Veu, nego su i svi preostali spolovi, u vozilima bez obzira na marku i tip, spremni ignorirati šetnicu, pljunuti na sve gradonačelnikove lijepe riječi o tom komadu bivšeg druma kao novom mjestu okupljanja i harmonije.
Svako malo netko, posve nonšalantno skrati sebi put i presiječe popločanom šetnicom na putu prema poslu, domu ili tek onako. Svako malo netko hrakne na zamišljeno, svako malo se, i ne osvrćući se, popiša svojim činom po ideji i izvedbi šetnice, kao da se usput ruga i svima nama koji možda ponekad škrgućemo zubima u neodobravanju, ali ipak na kraju prihvatimo pravila.
Naravno, pogodili ste, ni traga nekim finim preprekama, posve jasnim i vidljivo logičnim oznakama, a kamoli nekoj policijskoj patroli ili barem kamerama koje bi hvatale izgrednike i isporučile plavu kuvertu na njihovu adresu taman onaj dan kad ih najviše boli. Kad svega toga nema, onda nema niti reda, onda, malo po malo, kreće nered.
Nereda u ovom gradu ima gdje god pogledaš. Nije šetnica jedina, ali je lijep primjer kako niti odozgo, a niti odozgo ništa nije kako treba. Ovih dana napeto pratimo gdje je koji kontejner ispražnjen, a gdje se i dalje smeće meće pored istih. I gdje sve smeće leti dok ga jutros bura baca po gradu.
To famozno smeće nije riješeno, daleko od toga, živa je rana koja krvari. I sve što se radi tek je gašenje šumskog požara kantom vode i samo je pitanje dana kada će se financijska i politička struktura urušiti u nepovratnom fijasku, koji će, tko želi gledati, jasno pokazati kako grad funkcionira čak i kad navodno funkcionira.
I uvijek će na kraju stradati nešto naše zajedničko, nešto što smo smatrali svojim i prirodno svačijim, prodano zauvijek i u bescijenje, nešto čime ćemo još jednom, po tko zna koji već put, platiti sve naše zajedničke naivnosti čvrsto zarobljene i neprepoznatljive u ovdašnjim razdvojenim i nepomirljivim konceptima, koji nam vazda guraju sukob kao dimnu zavjesu za stvarne akcije iza kulisa od dima i vatre.
I nije smeće niti prvo, a niti jedino, ali se ono najbolje vidi. Vidjet će ga i svaki turist koji dođe u ovaj grad, a svi znamo kako smo svi u ovom gradu okrenuti turizmu kao nečemu što će nas izvući iz smeća. Sve što naoko fino uradimo uvijek povežemo s onim da su i tursiti, eto, zadovoljni. A što ih dočeka? Smeće! I umjesto da se popale svi alarmi i da Gradsko vijeće zasjeda dan i noć dok se problem trajno ne riješi, kod nas niti sjednica, niti rješenja. Kao da se ništa ne događa. Kao da nam i ne treba Gradsko vijeće. Kao da nam i ne treba vlast. Ionako znamo mi tko zapravo vlada i tko se pita.
Međusobna komunikacija odgovornih vrši se preko Internet portala istog pravca, ali različitog smjera, građani koji nemaju izravne informacije iz političkih središnjica ostaju uskraćeni za prave informacije – i onda se, poput mene, čude kad ih zatekne Be-Em- Ve u četvrtoj brzini preko šetnice. Ili psuju nepoznatu adresu kada dođu baciti smeće, a tamo kontejner postala čitava ulica. Samo zavitljaš, k'o da šicneš kladivo na Olimpijadi. Ako nam zbog toga ne dođu turisti, ne znam zbog čega bi drugog. Festival zaboravljenih sportova.
Katkad imam taj jak dojam kako je Mostar opet na stand-by modu. I to jako dugo vremena. Da sve kao radi, ali ništa zapravo ne radi. Tu je, postoji, ali nit' tiče, nit' miče. Jedina olakotna okolnost je kako možda svi čekaju da nešto počnu raditi, neki pik, neki juriš, ali tek kad dođe pet do dvanaest (Nije li tako uvijek?)
Ili, recimo, da krenu tek nakon što gradom protutnje moguća čak četiri gradska derbija u vrlo malo vremena. A to je i za gradove veličine Londona katkad previše, a kako neće biti za ovu varoš koja ponekad živa ne zna je li pošla ili je došla, čija je i kome je, odakle je i dokle je?
