U ona vremena odrastanja, neki se kunu danas da su to bila najbolja vremena igdje i ikad, mnoge stvari su se same otkrivale, samo što ih nisam htio vidjeti pored još uvijek zdravih očiju.
U ona vremena odrastanja, neki se kunu danas da su to bila najbolja vremena igdje i ikad, ogroman broj klinaca čitao je stripove. Nije se Mostar previše u tome razlikovao od bilo kojeg grada bivše Jugoslavije, raslo se zadubljeno u strip literaturu baš kao što se danas raste zadubljeno u zaslone mobitela.
I jednako kao što se danas diže glas protiv toga što nam mobiteli pokvariše djecu i tada su bili jako glasni oni koji su u stripovima vidjeli otuđenje djece i pokvarenost zapadne dekadentne kulture u kojoj strip junaci svojim neviđenim doživljajima otimaju stvarnost iz dječjeg razuma i pogrešno uče našu djecu osnovnim odnosima u životu.
Neki iz moje šire obitelji su vrlo jasno označili stripove kao glavne krivce za to što sam vrlo rano izgubio oštar vid, pa su me prijateljski savjetovali da malo ohladim sa tom šund literaturom, jer ću dodatno pokvariti dioptriju. Na kraju sam dogurao do minus šest. U inat.
Oni će meni govoriti da ohladim, a pune trafike stripova, do dugo u noć na haustoru pričamo o njima, igramo poker u stripove, mijenjamo, dobivamo, uzimamo i ne vraćamo…čitav jedan svijet bili su nam stripovi i naše odrastanje uz strip junake bilo je, iz današnje perspektive, fenomenalno. Tko zna, možda ovako nostalgično sutra budu govorili i o današnjem odrastanju uz mobitel?
Stripova je bilo svakakvih. Razlikovali su se po ozbiljnosti, po formatu, po izdavaču, ediciji, kvaliteti papira, po tome jesu li izlazili samostalno ili u nekom grupnom strip magazinu ili kao dodatak u sredini kultnog Politikinog Zabavnika. Bilo ih je za djecu i za malo odraslije, a bome i za one 18+. Ozbiljne izdavačke kuće vrtjele su ogromne pare na stripovima jer su naklade bile velike, broj konzumenata ogroman i tu je u vodu padala čitava ona priča da su stripovi neka zajebancija.
Preko stripova se učilo, uz stripove se maštalo, u stripovima si prvi put vidio nešto što se i na filmu rijetko viđalo. Dosta nas je prve crteže u životu počela praviti sa željom da i mi napravimo svog ili kopiramo postojeće junake, ali da ih stavimo u neke samo naše avanture. Tako sam i ja onomad probao utrpati Zagora i Čika u mostarski rudnik, ali mi je scenarij zapeo na prvoj logičkoj krivini. Kasnije mi je išlo bolje kad sam ih premjestio u Hutovo blato.
I danas postoji čitava velika zajednica skupljača i čitača tamo gdje se prostirala nekadašnja velika država, u Mostaru postoji i Strip Vikend, čitav jedan festival stripa kakav smo u vremena mog odrastanja, tih slavnih osamdesetih, u ovoj našoj polu – provinciji, samo mogli sanjati. I upravo ta zajednica ovih dana žali odlazak Hermanna.
Jedan od onih ljudi kojima je bilo dovoljno reći ime da znaš o kome se radi. Prezimenom Huppen bio je neponovljivi Belgijac, autor nezaboravne tehnike i specifičnih interesa. Sinonim za njegove radove je legendarni strip Jeremiah (Džeremaja), ali bilo je tu svega, uvijek prepoznatljivo i uvijek na visokom nivou.
Ovih dana mu dosta raje piše nekrologe. Posve zasluženo. I ja sam probao, ali drugi su uglavnom sve rekli prije mene. Ti drugi su, iako mi je zid pun takvih i naoko bi se reklo da nas je jako puno, svejedno je to tek jedan mali broj u velikom moru ljudi koji su ikada uzeli strip u ruke. Da se ne lažemo. To su ljudi od vlastitog mi izbora, mali krug velikih ljudi, pjevao bi pokojni Massimo, a ja si, evo, laskam da sam u takvom društvu.
Probao sam napisati hit, pogoditi bit, iznijeti istinu, dodati i nešto svoje osobne impresije, ali sve je vodilo onome što su napisali i drugi. Teško je pisati o nekome koga mnogi smatraju najvećim. Kao da pokušaš smisliti još jedan, posljednji veliki vic o Chuck Norrisu, u trenucima kada sa zaprepaštenjem saznaješ da je smrt ipak jača čak i od njega. I da je i zadnja iluzija spaljena.
Nije išlo. Sve dok Zampe (ime i prezime poznato redakciji) nije napisao na Facebooku jednu veliku istinu – u ona vremena našeg odrastanja, a neki se kunu danas da su to bila najbolja vremena igdje i ikad, ogroman broj klinaca čitao je stripove. I čitao je i Zagora i Velikog Bleka i Komandanta Marka i Kapetana Mikija i Texa Villera i Kita Telera. Čitao je i Martija Misteriju (poznatog i kao Martin Mystere), pa onda i Dylan Doga. I mnogo drugih stripova, uglavnom iz nejjeftinije i najpopularnije roto biblioteke, bilo da je u pitanju bio legendarni Lunov Magnus Strip ili Zlatna serija. Naravno, nećemo zaboraviti niti Alan Forda, ali o njemu drugom prilikom.
I to je onim likovima što su nas upozoravali bio taj šund. To nas je kvarilo. A Strip Art (legendarnog Ervina Rustemagića, izdanje sarajevskog Oslobođenja) i Stripoteka, Gigant ili Biser Strip, to su već bile kao malo ozbiljnije stvari na kojima se, priznali bi i takvi, mogao graditi karakter i kultura neke nove mladosti, mladosti koja ima preuzeti zemlju i budućnost naroda u njoj.
I tu je pripadao pokojni Hermann. U zonu u kojoj se i u Hollywoodu nožem rezala umjetnost od brzopotezne zabave, odvajalo intelektualno od banalnog ili u literaturi odvajalo ozbiljnu od fast food književnosti. To je nešto poput trajne kategorije, nešto čega se nećeš stidjeti niti kad odrasteš. Tako su nam govorili. I danas su mnogi pišući nekrolog i to posljednje fejzbuško zbogom velikom strip autoru i naglašavali.
Ali su zaboravili, a Zampe (ime i prezime poznato redakciji) se toga jako lijepo sjetio – u hladovini u kojoj bi tražili spas od mostarskih ljetnih žega, trošeći još jedan raspust igrali bi pokera u stripove ili jednostavno razmjenjivali iste. I gorka istina za ovaj nekrolog je da si za jednu epizodu Zagora mogao dobiti dva, tri ili pet Strip Art-ova ili Stripoteka. I da su se Jeremiah, Jugurta, Komanča i ostali Hermannovi stripovi prvi bacali na stol kad gubiš. A Zagor, Tex i Blek čuvali do zadnjeg.
Džaba i veći format i kolor pokatkad, džaba stalno podgrijavana fascinacija Hermannovim radom u našem tisku, uzalud prijateljsko uvjeravanje starijih "kužera" - Jeremiah je prosječnom dječaku na putu prema adolescenciji bio smor jednako kao i Ken Parker, uzalud mu hvalospjevi da je to jedini Bonellijev strip vrijedan potpune umjetničke pažnje.
To što nas je većina zapravo bila veoma inertna prema njegovom radu u formativnim godinama, naravno, ne govori ništa o Hermannu Huppenu, njegova veličina vazda je neupitna, ali govori o nama.
I o našem "talentu" da, usprkos davno svršenom odrastanju, stalno i u svakoj prilici iznova biramo Zagora prije Jeremiaha, jednostavnije i prizemnije rješenje umjesto pokušaja da se vinemo u nepoznato i nedoživljeno, da umjesto sto puta prežvakanih šablona zagrizemo malo rizika, uz svaku čast ipak rijetkim iznimkama koje samo potvrđuju pravilo.
I to ne samo kad govorimo o stripu, nego i o bilo kojem aspektu našeg djelovanja i našeg izbora.
