Repriza za ponavljače i simpatizere

Kuma sam gledao barem pedeset puta. Keca, naravno. Dvicu nešto manje. Pakleni šund bar isto toliko, jedno dvadeset puta. Ima takvih još puno. Vrtim kanale, nađem ga već napola prošao, opet ostanem do kraja. I Sam u kući sam pogledao dvadesetak puta. Serije isto tako. Sopranosi, recimo. Već sam o tome pisao, mislim da iznova seriju gledam osmi ili deveti put. Taman završim zadnju sezonu, a već se poželim one prve epizode. I tako to krene…

Kad gledam, konkretno, Sopranose, uz već postojeću suživljenost s likovima, svaki put otkrivam neke božanstvene detalje, analogije, sitne asocijacije i jezičke vratolomije koje nisam zamijetio ranije. Savršeno je obratiti pažnju na detalje, jer Bog je u detaljima. To sam sve sigurniji kako vrijeme prolazi.

Daj gladnima repete!

Kad me netko pita kako mogu gledati nešto opet iznova, a već odranije imam iskustvo ponovnog čitanja istih stripova ili knjiga, pokušavam objasniti kako nije u pitanju tek puko ponavljanje, kao majka znanja, nego i ponovno čitanje istog štiva iz donekle zrelije vizure. A to zna biti jako korisno, toliko korisno da sve rjeđe odlučim traćiti vrijeme na recentnu produkciju, radije se opet posvetim već viđenom.

Naravno, postoje te neke stvari kod kojih je ponavljanje nužnost. Čak i ako te nitko ne pita želiš li opet to isto proživljavati, te stvari ti gurnu pod nos. Čak i ako odbiješ, onako s gađenjem, kao kad si kao dijete odbijao tanjur nečega, eto njih opet. Čak i ako kreneš kusati, samo da brže ugledaš dno, oni ti nabace u tanjur još. I još. I još. I dna, shvatiš vrlo brzo, uopće nema. Ili ga barem još nismo dotaknuli.

Vjerojatno vam je jasno da govorim o ovom ludilu kojim se punimo i praznimo zadnjih dana. Najavio sam već odavno, nije neka mudrost, kako će ova kampanja biti jednako oštra kao i najoštrije do sada. A ne bi čudilo ako bude najoštrija ikad. Naveo sam i tipične alate kojima će se voditi kampanja, ali sam , ako me sjećanje dobro služi, na neku čudnu foru, ispustio Treći entitet.

Kartom ga, Fuade!

Preuzimam odgovornost, jer sam zbilja malo i zaboravio na njega. Pojavi se on obično uoči izbora, uskoro se izbori za status top teme, poput bureka u ponedjeljak ujutro, uskoro izazove opće riganje i ponašanje kao da nema sutra. Izobliče se mnoga lica, baš toliko kao kad bi negdje u dubini WC školjke ugradili kameru koja nas snima dok povraćamo. I takvo izobličenje i riganje uskoro postane toliko široko, baš kao da se radi o masovnom trovanju.

Zaboravio sam na Treći jer ga, da se ne lažemo, nitko nije javno spomenuo, evo skoro četiri godine. Bile su tu razne druge teme, od neravnopravnosti, jednakopravnosti, potrebe za izmjenama Izbornog zakona, bilo je tu i raznih ustavnih promjena i položaja cijelog jednog naroda kojem drugi biraju predstavnike, bilo je i klasičnih glupih i nadmenih reakcija, ali Treći se činio kao mrtvo more u moru tema. Čak i najveći zagovornici istog iz prošlosti spremili su ga u neku donju ladicu, kao pjesnici koji više ne vjeruju u vlastite stihove.

No, ne lezi Vraže, eto nama Trećeg! Ono, skoro ni iz čega, s neba, pa u rebra, a taman na vrijeme da dodatno zagužva u još službeno nezapočetoj, ali itekako prisutnoj i uzavreloj, novoj predizbornoj kampanji. Čini mi se, iz današnje perspektive, čak i da se netko iz zajebancije potrudio poturiti tu kartu, opet bi reakcije bile iste, jer je zbilja jako teško u zadnje vrijeme razlikovati zajebanciju od ozbiljne priče, službeno od neslužbenog, ozbiljno od šarlatanstva, prijevaru od činjenice, kriminalca od poštena čovjeka.

Enti, tenti, pec!

Sile akcije i reakcije stopile su se u dvije ogromne sluzave mase u kojima je potpuno svejedno je li se o temi oglašava neki visoki dužnosnik, koji bi u idealnom svijetu trebao biti svjestan posljedica svojih poruka,  ali ovdje mu se može kao političaru apsolutno sve - ili neki jalijaš, kreator digitalnog sadržaja na Facebooku, alergičan na pravi posao u realnom sektoru i očaran uzvišenom idejom nacije.

Potpuno je svejedno je li se na temu javlja profesor prava, kojem godine cure, a strah da će ostati neupamćen sve je veći -  ili priučeni sveznalica koji od stručne spreme ima pet godina iskustva čitanja forwarduša na Whatsappu ili Viberu. Potpuno je svejedno je li se na temu javlja onaj koji ne želi biti manjina kod drugih - ili onaj koji želi da drugi budu manjina kod njega.

Na kraju krajeva, Treći tome i služi, da se jave svi, izbljuju što imaju, da bi se na kraju dogodilo – ništa. Osim ako ne računamo isti rezultat izbora, s tek pokojom kozmetičkom izmjenom, koja kao i svaka iznimka potvrđuje pravilo. Što ne znači da jednog dana, u općem reemitiranju vazda istih signala, u vazda istim vremenskim razmacima, ovo društvo neće ni primijetiti da su (ne)željene promjene ipak tu i da su tu i da ostanu.

Uloge su davno podijeljene

I na koncu svega, kipi taj bijes, to na kolektiv projicirano osobno nezadovoljstvo, prevladava primarni animalni instinkt, natkriva stečena i dobro uvježbana mržnja i čoporativno zavijanje na opet istu temu, kao kad se pojavi mjesec, a kojoti krenu zavijati k'o jedan. Kao čarobnim štapićem začarani, ljudi gube i ono malo racionalnosti i kreću u, srećom samo u digitalnom svijetu, obračune na život i smrt.

Dok im slina curi niz vilicu, oni zaboravljaju kako su istu foru već pušili toliko puta, ali ipak je ovo Bosna i Hercegovina – zemlja u kojoj zabrana pušenja i dalje tehnički postoji kao tek mrtvo slovo na papiru. Raja puši li ga puši. Ako se ne boje raka, zašto bi se plašili bilo koje druge posljedice pušenja?

Pritom, kao i kad ponovno gledam Sopranose ili bilo koji drag mi sadržaj, u cijeloj ovoj neželjenoj predstavi, koju ne mogu izbjeći gledati, otkrivam neke neviđene detalje, uočavam zanimljive analogije, u oko mi upadnu sitne asocijacije i jezičke vratolomije koje nisam zamijetio ranije.

Gađa se rulja statistikama, procentima, zamišljenim prošlostima i sanjanim budućnostima. Ja tebe tumačenjem, ti mene općepoznatom činjenicom! Ti mene širokim konsenzusom, a ja tebe općeprihvaćenim mišljenjem! Bog je u detaljima, ali od naših detalja i Bog je, bit će, odavno okrenuo glavu i osjeća se da, makar se često kunemo njime, ne želi imati ništa s tim.

I primijetim kako bi mi sve to bila velika uživancija samo da, evo, nisam tu. Bila bi mi strašna zabava da sam negdje daleko i da uz kokice od tamo, sa sigurne udaljenosti i zavaljen u fotelju, gledam nove obračune uvijek istih profila ljudi oko uvijek istih tema i sa, potpuno je izvjesno, opet istim završetkom – Neslužbeni Treći, kojega će, ako ikad, formalno iscrtati inat Drugi – i, nesumnjivi pobjednik -  opet i uvijek isti Prvi!

Svijet voli pobjednike, poraženima više sreće u nekoj idućoj epizodi.

I hvala vam na pažnji i vjernoj podršci, do idućeg puta!