Kriza? Kakva crna kriza?

U nekim drugim zemljama to zovu anomalijom. Kod nas je sasvim normalno. Recimo, gorivo sve skuplje i skuplje, kažu da će, usprkos dogovoru o primirju u području Hormuza, teško u neko dogledno vrijeme cijena jednog litra opet doći na ono, uvjetno rečeno, staro. Još malo pa četiri marke, a automobila, čini se, u ovo krizno vrijeme još više na cesti.

Neka logična matematika kaže da ovo super lijepo proljetno vrijeme, suho i sunčano, u kombinaciji sa skupim gorivom i potpunom neizvjesnošću kuda ide Svijet, imaju dati logičan odgovor stanovništva – obustava luksuza, što uključuje manje i racionalnije se voziti, gledati da se utrpaš s nekim u auto, da podijelite troškove, k'o ono nekad, kad se iz sela u grad išlo pomnim planiranjem s kim se ide, kad on ide i kad se vraća - a iz grada na posao, ako ti se nije dalo drmati autobusom i ako si htio biti gospodar svog vremena, u najmanju ruku s prvim susjedom ili prvim rođakom.

Pale, sam u autu

Bilo je to neko racionalnije vrijeme kad je dijeljenje troškova bilo dio "mindseta", a čuvanje prirode i svega oko sebe dio o kojem nisi ni razmišljao, samo zato jer se sve iskorištavalo i malo toga bacalo u naslijeđenoj sklonosti da se od jednog dinara naprave dva. Jer, bili smo materijalno siroto društvo i vazda su neki crni dani spominjani, pa od starijih nalagali da se tako ponašaš.

Crni dani su puhali za vrat i bili realno prijeteća opasnost. Spremao si se za njih vježbajući asketizam, štedeći i odvajajući od usta. Nisi "balahao“, vježbao si biti duhovno bogat i ne podleći materijalnom. Nisi bacao stvari i nisi kupovao ono što već imaš i što još uvijek služi. Gledao si na prijetnje kao stvarne i opipljive. Živio si u miru, spremajući se da će sutra tko zna što. Eto, to su bili famozni crni dani. Nestašice, poskupljenja, redukcije, stezanje remena.

Danas, crni dani i nisu toliko crni. Bar tako izgleda gledajući naše anomalije. Reklo bi se da smo najbezbrižnije društvo na kugli zemaljskoj. Pune terase u radnom vremenu, toliko već puta opjevane i spomenute u ovoj kolumni, opet prkose bilo kakvom stezanju remena. Kriza? Kakva kriza? Baš kao naslov onog starog albuma Supertrampa.

Zemlja Dembelija

Da si neki vanzemaljac ili da si se jutros probudio iz kome u koju si pao 1983., ne bi vjerovao ni u što drugo nego da je ovo jedno sa svih strana osigurano, bogato i bezbrižno društvo, unatoč tamo nekoj svjetskoj krizi, sa dovoljnim rezervama za preživljavanje, pokriveno vrijednim službama i agencijama koje će na prvi znak opasnosti skočiti i pobrinuti se.

Zbilja, ti danas apsolutno ne vidiš da smo ičim trznuli na ovo što se događa oko Irana, osim što, tipično, u pauzi između dvije produžene (produžena, logično, daje više razloga za dugo sjedenje od one kraće) zauzimamo stav po pitanju navijanja za jednu od strana, što je tek dio ovdašnjeg folklora, koji u najavi jako čvrsto grize, ali u praksi ne ujeda. Ove ture ni tariguz nismo počistili s polica, a pogotovo ne vreće za smeće k'o Južni Korejci.

Gdje ima nafte, ima i naftalina

Najmanje nas brine ta nafta, što zorno pokazujemo u prometu, a ono malo aktivizma oko rasta cijena uglavnom obavimo sočnom psovkom i kletvom do petog koljena, ne nužno na pravu adresu. Da znamo kako se formiraju cijene bilo čega, kao što ne znamo, znali bi i krivca i gdje mu je adresa. Ovako, k'o malo glasniji prdež, bitno je da izađe.

Kao što vidimo iz priloženog, krize nema. I ne samo da se nismo utrpali jedni drugima, nego se i dalje uglavnom sami vozimo, u inat logici i u inat svemu! U inat i rupama, koje se krpe uglavnom o Sajmu ili nekim drugim svečarskim prigodama. A koje su, opet usprkos bilo kakvoj logici najveće i najtvrdokornije u Cimu i Ilićima, te u zemljopisno naslonjenim bastionima stožerne stranke već desetljećima, od Blajburških žrtava sve do Pete osnovne ili gore putem prema Gorancima. 

Ponekad, kad te put tuda navede, a ti politički neupućen, pomislio bi da u tim, za neupućene da kažem - dominirajući hrvatskim dijelovima grada, na neku foru vlada neka skroz suprotna stranka, recimo, evo bubnut ću, SDA u koaliciji sa DF-om i, što bi se popularno reklo, nekako i ne brinu ni pet posto za potrebe lokalnog stanovništva, pa im ne daju ni vodovod, ni kanalizaciju, a ni ceste dostojne 21. stoljeća, nego im, baš namjerno, stalno zatežu, namjerno odgađaju, zatamnjuju i ofrlje krpe – i nude samo katastarski kaos i infrastrukturno beznađe, a potrebe stanovništva stavljaju u donju ladicu – ili opravdana traženja na papiru završe negdje u materijalu za potpalu.

Točno bi pomislio čovjek, u očajničkom pokušaju da nekako zaobiđe ogromnu rupu koja je tu bila i prije dva mjeseca, kad si zadnji put tuda prolazio, a na nju nitko ni trznuo nije da barem pokuša zakrpati, ali je u međuvremenu toliko porasla da osim lafeta i amortizera može progutati i komplet sva četiri kotača, da tu opet vladaju neki zli nenarodni elementi koji čine sve da otežaju tom stanovništvu. I svima koji tuda prolaze.

Anomalija sevdalija

U nekim drugim zemljama to bi nazvali anomalijom, kod nas to zovu normalom. Što će pokazati i naredni izbori. Do kojih će se valjda završiti ovih 700 golemih metara obnovljene Ilićke autostrade strpljenja i debelih živaca.

Umjesto da tuda nakon toliko godina kao slava vječnom trijumfu već vozi neka ozbiljna cesta, da je sve cakum – pakum, da sve blista, imamo na djelu pravo privatno – javno partnerstvo u kojem svak' radi što misli da mu se može, a i što se ne može, opet se uradi, s tim da ono što bi se trebalo uraditi, pogotovo ako je u općem interesu, uz čast izuzecima, nikad se ne uradi.

I nije to samo priča lokalizirana u tom području, ima je svuda po gradu, samo se javlja u različitim anomalijskim oblicima. I počinje već na onom sedlu kod Ibisa, čudnovatom suženju koje bi obližnji liječnici iz SKB-a mogli komotno nazvati ozbiljnom aterosklerozom, na putu u infarkt prometnog miokarda. I nikom ništa već toliko godina, auto na autu, nepostojeći prostor za pješake, opći krkljanac, pogibelj, ali, za divno čudo, bez čestih sudara. Anomalija, nemam drugu riječ!

Nobelova zagrada

Tih anomalija će, izgleda, i dalje neometano biti. Jer velikog svjetskog rata koji bi, valjda, jedini spriječio još jedan festival ovdašnje demokracije, ipak biti neće. Barem tako danas stoje stvari. Neće biti te umalo probuđene atomske prijetnje, koju smo svi olako dešifrirali iz govora američkog predsjednika, istog onog kojeg je Predsjedništvo BiH nominiralo ne tako davno za Nobelovu nagradu za mir, i to, što je za njih tako čudno i gotovo neobjašnjivo – potpuno jednoglasno!

A baš sam se bio naoštrio da pišem nešto o tome jesmo li spremni za potencijalnu atomsku opasnost u koju bi nas doveo „nobelovac“ po izboru Tročlanog i kolektivnog „šefa“ države? Čuj to, šefa države? Neki nisu ni u kući šefovi, ali hajde, drugi put o tome.

Nego, društvo, kad već spomenusmo atomsku bombu, a ne zaboravimo ni da Rusi nisu rekli zbogom oružju u Ukrajini, gdje su nam skloništa i je li itko ikada u njih ušao u zadnjih 35 godina, pod uvjetom da nije nekako dobio ključeve od istih da unutra uzgaja gljive, drži robu ili otvori neki biznis?

Atomski zdesna

Sjetio sam se istih dok sam čitao o novom kaosu u Komunalnom i nekako me prošla volja i da priupitam za atomska skloništa, a pogotovo me je prošla volja da priupitam tko se ima brinuti za one betonske kocke poslagane na našim trotoarima, jer se dosta njih već počelo joguniti i nema više fine nivelacije, što zbog korijenja, a što zbog mostarskih kiša i bujičnih voda? I ako smo već odabrali takvo rješenje, umjesto betona ili asfalta, jesmo li uračunali da ih netko treba i održavati?

Već su ponegdje naši pločnici dušu dali za nogu slomiti, stariji sugrađani već dovode kukove u pitanje jer već ima i uočljivih rupetina, ali malo tko za to i mari. I pitam se onda vrijedi li se uopće pitati oko atomskih skrovišta, jer ako ne možemo riješiti elementarne i tekuće probleme, gdje li smo tek na toj atomskoj razini?  

Pa se sjetih da sam kao klinac često listao neku knjižicu s uputama o tome kako se ponašati u slučaju eksplozije atomske bombe. Bila je to veoma studiozna i korisna knjiga koja mi danas govori o nekoj višoj ozbiljnosti i višoj razini brige za građanina u tadašnjem društvu koje je, usput, gradilo atomska skloništa, u kojima danas netko kiseli kupus, a prije toga je iz njih opljačkano što se moglo odnijeti.

Krizni marketing

Danas možeš biti sretan ako ti daju molitvenik, ako ga već nemaš. Isti će ti biti jedina, ujedno i najbolja pomoć u slučaju da se u slučaju nestašica pitaju robne rezerve Federacije ili ponovno, za gluho bilo, pokaže potreba za aktiviranjem Civilne zaštite. Što je najgore, on ti preostaje kao najjače sredstvo i u slučaju da bilo što tražiš od države, a ako ne igraš u dresu, nego si, onako, građanin pokorni.

Drugim riječima, ako si mudo Marijanovo, zadnja rupa na svira….u Cimu. Koja se pita gdje su nestali crni dani i o kakvoj krizi uopće govorimo, a svak' se vozi? Isto ono Mudo Marijanovo koje svaki dan gleda u bezobrazno silovanje javnih i zelenih površina po gradu u svrhu parkiranja svog limenog ljubimca i još uvijek očekuje pravdu i strogu reakciju?

Plus, još imaš dojam da nitko ovih dana nije parkirao auto zbog skupoće i negdje u krajičku svojih misli iščupao podatak kako Mostar ima neki javni prijevoz. I kako bi se moglo njime, ionako od neki dan vozi na plin, i kao takav ima ekološkog i ekonomskog smisla.

Ekološka praksa

Hajde, možda je puno da u gradu koji se guši u vlastitom smeću i opkoljen je divljim deponijama, a i ona legalna dio je sveopće igranke u kojoj je ekologija zadnja rupa na svir…u Cimu, ti sad nešto igraš na kartu ekologije, ali barem ta ekonomija, stari! U ovoj krizi…kad je svaka marka bitna…

Ma, kakva crna kriza? Gledajući promet, ali ne samo promet, rekao bih da je u Mostaru biti viđen u javnom prijevozu jednako tome da te vide u javnoj kuhinji. A reći da si ostavio auto jer je gorivo skupo, neka vrsta kapitulacije i izdaja našeg načina života.

I nazovi to sto puta anomalijom, ali sve je zapravo stara dobra mostarska normala.

Čuditi se na današnji dan i nije neka fora. Tek fusnota između dvije produžene.