Brod budala

Ponekad me pita ova neka moja stara raja, ova što je u međuvremenu sprašila odavde, zašto sam još uvijek ovdje i kako je moguće da nisam dao petama vjetra, kao i sav normalan svijet koji nije više mogao opstati u ovom zvjerinjaku, u ovom cirkusu u kojem se daje uvijek iznova ista predstava, sa istim zvijerima i istim krotiteljima – i navlas istom publikom.

Zapravo, pitaju me sve manje, jer se u međuvremenu i njima štošta samo kazalo, kako ovdje, tako i tamo, ali jedno vrijeme su baš bili udavili. Čak sam imao dojam kako im nedostaje još koji supatnik, pa bi im bilo lakše da sam i ja krenuo za njima. A nisam.

Pravilan izgovor

Uvijek sam imao neki solidan izgovor. Doduše, ima nešto i u karakteru. Skromnost mi je, osim u nekim hobijima koje ni sam sebi nekad ne umijem objasniti, prilična vrlina. Ne tražim previše, pa sve što dobijem bude posve dovoljno. Nisam rođen u zemlji koja je ikada rekla da će nas njezina sisa sve nahraniti, tako da nisam imao nikakve iluzije već u startu. A tko nema iluzije, on prihvaća svaku verziju realnog.

Cijenim ono što moderan zapadnjački način života uzima – mir, druženje i što manje pritiska. Što ne znači da u tome i uspijevam. Ne očekujem da mi drugi stvore uvjete za bolji život, nego ih stvorim sam. A to se može i ovdje. Jedini uvjet je da znate što želite. Inače ćete igrati po tuđim željama. Ili biti lopta.

Blaženo je neznanje, pomislim na to često. Umoriš se od tuđeg tereta. Što ne znači da ako nešto ne poznajete može biti automatski bolje ili lošije nego ono što već znate. Često sudimo o drugima onako kako mislimo da treba, a ne onako kako smo se uvjerili. Najgore je kad to radimo ovdje, gdje samo prepišaj hoda čovjeka dijeli od uvjerenja do zablude. Od pretpostavke do činjenice. Od sna do jave.

Nije loše. Unatoč svemu. Na kraju krajeva nikad nije posve loše tamo gdje uvijek može biti gore, zar ne?

Titanika mi moga!

No, opet, bude tih dana kad se i sam pitam. I padne mi na pamet, je li i na Titaniku bilo onih koji su posve mirno, a opet svjesni svega, mirno stajali na palubi i promatrali sav taj nered, sav taj očaj i svu tu paniku oko sebe?

Je li bilo onih koji, a da nisu znali objasniti zašto, nisu uopće instinktivno pokušavali spasiti dupe, nego su stajali i uživali u trenutku propadanja, svjesni da svjedoče nečemu što se doživljava jednom u životu?

Je li bilo neopjevanih, posve normalnih ljudi sa spiska putnika, koji su, potpuno zdrave pameti i sa priličnom željom za životom, ipak odustali od skoka u hladnu vodu ili guranja sa ženama u čamcu, i privučeni snagom sadašnjeg trenutka odlučili otići na dno skupa s umirućom grdosijom?

Ima nešto u tome. Biti svjedokom velikih stvari. A velika je stvar kad jedna grdosija, ne mora to nužno biti brod, može biti to bila koja ljudska tvorevina, a složit ćemo se kako je država, recimo, baš jedna takva, ljudska tvorevina, propada pred tvojim očima i pod tvojim nogama.

Naravno, sad ćete pomisliti da ja nešto tu protiv države, ali daleko od toga. Volim ja čvrsto tlo pod nogama i da mi je lijep pogled na sve oko sebe. Ali isto tako znam gdje živim. Ne znaš jesu li joj veći dušmani ovi što je grade ili razgrađuju. U općoj gunguli čini mi se da svi uzimaju komad svoga plijena.

Vjerujem da ste mnogi omađijani i zaslijepljeni ovim najnovijim predstavama sa zastavama, priredbama s muralima i sve više nabujalom simbolikom prenategnute prošlosti i napeti k'o strijela jedva čekate da mi se nagovorite, kao što ste već navikli u ovim plemenskim prepucavanjima po Facebooku, ali zbilja bih volio da barem malo zastanete, udahnete duboko i razmislite. Uostalom, pogled s palube preko mora ponekad stavlja stvari u pravi kontekst.

Bičuj me, Opstojane!

Uostalom, vi ćete sutra paničariti i trčati unezvijereni po palubi, a ne ja. Ja već prilično dugo znam kako se i na koju stranu brod nagnuo i kako mu, s ovakvim zapovjednim mostom i postavkom upravljanja, zbilja nema povratka. Pogotovo nema povratka u onu vašu verziju iz slatkih snoviđenja gdje sposoban netko uzima stvar u ruke i manirom superheroja čupa stvar u zadnji trenutak.

Nema heroja, dragi moji, jer ste i previše tih herojskih etiketa olako zalijepili raznoraznim pogrešnim likovima kroz sve ove godine, mnogim lažnjacima dali za pravo da vas predvode i predstavljaju i dok ste se vi igrali plemenskih igrica i plesali oko vatre, a od vas odabrani napunili džepove vašom naivnošću, ozbiljne stvari su vam promaknule i sada je kasno. Dok ste se vi zadovoljavali krađom pozlaćenog escajga i aplaudirali lopužama, strukturu broda dali ste u bescjenje.

Kao u onoj staroj basni koja kaže kako nije vjera tvrda u jačega, pročitajte je opet ako ste zaboravili, jedino što vam preostaje je da mirno promatrate plodove svoje naivnosti, svog pogrešno usmjerenog bijesa i zanavijek zatrovanih odnosa u kojima svaki dijalog sjebe u samom začetku ono prvo "Da, ali…".

Stani, pomiriši svijet…

Ostaje vam da uživate u trenutku. A taj trenutak može trajati godinama. Možda i desetljećima. No, neupitan je i konačan. Ostanite mirno i gledajte ono što izdaleka izgleda kao, što bi Englezi lijepo rekli – Ship Of Fools. A iznutra još nekome izgleda kao borba nas i njih koja će konačno dovesti do toga da brod bude u našim rukama.

A ako netko, u toj sve uzaludnijoj, gotovo imaginarnoj borbi s imaginarnim neprijateljem, na kraju i pobijedi, ako uopće možemo govoriti o pobjedi u takvoj situaciji gotovo pa duševne rastrojenosti, sve što će dobiti na kraju je izbor – ili noga preko palube ili život u potpalublju.

Zapravo, tako je već odavno, ali tko vas šljivi kad ne znate uživati u spektaklu, koji je počeo davno i koji traje jako dugo. Toliko dugo da su neki uspjeli u međuvremenu ispričati i tri različite priče o njegovom početku.

I tko zna koliko će ih biti još…