Dugi i tmurni bili su oni kišni dani s početka godine. Predugo je, imam dojam da je bilo i dva puna mjeseca, trajala ona tušta i tma, pa se još više činila turobnom situacija u Mostaru, koja tradicionalno, čim se izljubimo i poželimo si sve najbolje za Novu godinu, a najkasnije do matematičke sredine veljače, ovaj nazivno jedinstveni grad uvijek podijeli na dvije međusobno neshvaćene polutke. Neki bi rekli, na dva elementarna dijela, ali tiho, ispod glasa, jer ništa ne smije stati na put jedinstvenom gradu.
Poruke su ovaj put bile žešće nego ikada, vjerojatno pojačane povećanjem broja Internet portala lokalnog karaktera i povećanjem starosne dobi i općeg broja korisnika društvenih mreža. Dakako da među čitateljima namjernicima one nisu baš izazivale optimizam, nego baš naprotiv, stekao se dojam kako ni „Super glue“ ovdje ne bi držao. Još pod onim sivim, sumornim nebom, sve je izgledalo kao piši kući propalo.
Od tihog nestanka jednog u dobra doba zaboravljenog spomenika iz neke prošle mostarske stvarnosti, kojeg nikakva naknadna galama na kraju nit' je vratila, nit' će ga vratiti, a tužbe će završiti, pogađam, kao i mnoge prije nje - u bespućima povijesne zbiljnosti, preko one nes(p)retne epizode sa Crystal Palaceom u kojoj su se opet dva oka zavadila, a javnost zadavila , a koja je graničila sa mostarskom nadrealnošću, ali kod nas je i nadrealno dotaknulo nove granice, pa sve do drame u Komunalnom, koja je pokazala kakva je mostarska realnost. Evo vam je u kontejnerima, ako ih uopće vidite od tolikog smeća.
A najgolemije je što će ta trakavica ići dalje, pokazujući usput da jedinstveno nije uvijek bolje od prostog zbroja dva različita faktora. Koja također nisu sama po sebi dobra. I tako, gomilaju s teme, a radovi se nastavljaju. A onda je svizac zamotao čokoladu, a gradonačelnik skinuo rukavice…i priča se nastavlja, baš kao i one koje su počele ranije, sage s Mevlanom i Liska parkom, odnosno haremom. I radovi se nastavljaju, samo ih od tolikih tema ponekad i ne primijetite, a pred nosom su vam.
Kao i svaki put unazad trideset i kusur ljeta, izvuku se, kao šlag na tortu, točno na četrnaesti drugog ovdje stare rane iz starih ratova, skine se prašina sa simbola nepomirljivih vojski i ideologija, otvore opet ista pitanja i čuju opet isti odgovori, sve to, prigodno, na isti datum. Datum oslobođenja grada koji odavno više nije taj oslobođeni samo je krinka za unutarnje ratove onih koji svaki argument gledaju kao zgodan pod ruku da gađaju onog drugog.
Doduše, mogućnost izbora još uvijek postoji, možete spustiti zavjesu i praviti se kako vas to ne zanima, nakratko napustiti grad ili staviti slušalice i naviti glasnu muziku, ali to neće promijeniti činjenicu kako se opet ista matrica oko vas opet zbiva. I melje i melje i melje, ali bez ikakvog rezultata osim ovog koji je na snazi već jako dugo godina i kako godine prolaze sve se čini i realnijim nego ga se želi prikazati. Neki tvrdi remi, neki kruti X, gdje sve nakon par dana izduši, jer se potencijalna i kinetička energija poruka ni u putu ovdje nisu srele, i sve se tiho zatim povuče u granice svojih polovica. I polako se ugasi do neke nove prilike. Na sreću ili ne, na vama je da zaključite.
Pritom, dok je stvar još vruća, a i nakon nje, svaka polovica za sebe smatra kako je ona bolja polovica grada, a nekad se omakne i tvrdnja o jedinoj pravoj polovini. Recimo, prava je tamo gdje je Stari Most. Koji još uvijek mnogima simbol pomirenja dvije strane i spajanja dva dijela grada. Koma. Sveukupno gledajući mora te obuzeti i nekakva tuga, jer jasno se ne vidi nikakvo približavanje, barem nekakav pokušaj dijaloga. I potpuno si svjestan kako će jednako biti i dogodine, i godinama nakon toga. Čak i nazivni borci za jedinstven grad često bolje dijele stvar popola nego oni što bi ga zbilja takvog htjeli zauvijek vidjeti.
Uhvati te na moment i nekakva zebnja, jer pokušavajući, što je posve prirodno i ljudski, pronaći nekakav bolji okvir, neki napredniji modus življenja u ovom gradu, opet dođeš do zaključka kako vjerojatno živiš jedinu moguću stvarnost, jer će opet na narednim izborima biti popularna pata karata.
Trebaš zapravo spoznati sljedeće - da za jedinu istinsku promjenu, ono da grad Mostar okreneš naglavačke, moraš oko jedne ideje skupiti puno više od pola stanovnika ovog grada, da ta ideja izdrži dovoljno dugo da se ne uruši iznutra, a da opet izdrži i sve što je udara izvana, a ta spoznaja ti tiho šapuće kako se radi o nemogućoj misiji, pa sve da nam Tom Cruise dođe i povede nas. Druga opcija je da netko ovdje rokne atomsku, u baš ovoj kotlini. Pa da zavlada vječni mir i spokoj.
Možeš ti govoriti o mogućim drugim realnostima, alternativama i činiti ono što engleski jezik poznaje kao wishful thinking, ali nećemo se lagati, sve će opet voditi prema istome - popunit će se na narednim demokratskim izborima opet na isti način, uz malo šminke tu i tamo, iste nacionalne kvote. I opet, na identičnim porukama zaradit će se otprilike isti broj glasova, jer poruke će biti sve samo ne pomirljive i neće uključivati red, rad i razumijevanje, nego nekakvu obranu, opstojnost i potrebu da se spriječi onog tamo s druge strane da nam nešto ne učini. To što ćeš tako odraditi predizbornu kampanju i za sebe, ali i za onog tamo drugog, to je posebna priča u ovom našem kazalištu lutaka.
I, rekao sam to već jednom, sve da gradonačelnik i predsjednik Gradskog vijeća, u nekom budućem scenariju zamijene, međusobno, nacionalnost, opet će dualna priroda Grada na Neretvi ostati jednaka. Zapravo, neće se ništa, apsolutno ništa promijeniti, osim kratke iluzije da se, eto, nešto promijenilo. Govorim, naravno, isključivo o političkim okvirima koji su, poput kakvog kalupa spušteni na ovaj grad još o prvim demokratskim izborima, bješe to 1990., a nakon toga sve drugo je bilo brušenje – prvo grubo, u ratu, a onda i fino, nakon njega. I imamo, što bi moj dobar frend rekao, grad podijeljen ne samo po horizontali, nego i po vertikali, gdje se zna tko kosi, a tko vodu nosi – i najvažnije, tko dokle.
Da bi se taj kalup polomio, da ponovim još jednom, treba ti više od pola stanovnika grada, koji su pritom istomišljenici okupljeni oko jedne ideje, neovisni o svojoj vjerskoj, nacionalnoj pripadnosti i svom odnosu prema zadnjem ratu i stradanju, imuni na to za koji klub tko navija i gdje je tko bio devedeset druge ili treće. Ne treba biti prorok da shvatiš, samo se malo okreni oko sebe, kako će puno još vode Neretvom proći dok se to i poput sna na oči prikaže. Jednostavno, opet smo se iz pogleda u bolju budućnost dopustili uvući u stare narative, iz dvadeset prvog u dvadeseto stoljeće – i zaglavili k'o mutavi.
Dotle, uživajmo u jednoj drugoj istini, da sve ovo o čemu pišem možda i nije toliko bitno, samo je potrebno da sunce opet grane i da plavetni proljetni dani zazelene Mostar i okolna mjesta - i opet će nam automatski neke druge stvari biti najvažnije u životu.
Ni zastave, ni spomenici, ni nadvikivanje tko je što o-d-branio, ništa neće biti važnije od onoga što slijedi. Velika životna pitanja uključivat će opet ono najveće od svih - kako sjesti i uživati na terasi, grijan suncem i okrijepljen svježom kavom, okružen dragim ljudima – i kako profitirati na stalnom mostarskom pojavljivanju u medijima? Ima u ovom gradu i previše ljudi koji izuzetno dobro žive da bi sve ovo prepustili slučaju.
Opet ćemo gledati kako obnoviti garderobu, pritom nećemo imati granica, pogotovo ne ovih bezveznih lokalnih, ići ćemo gdje je roba bolja, kvalitetnija i cijenom povoljnija. Neće nas biti briga je li prodavačica naša ili njihova, je li gazda bio tamo ili ovamo. Kao što i inače radimo, samo ponekad šutimo, ali kad produže dani radijus grljenja grada svima nekako poraste.
Gledat ćemo svijet sunčanim naočalama i odjednom će sve teško biti nebitno. I evo već nam dolaze i turisti, a s turistima stižu i još mnoge inspirativne misli o svjetlijoj budućnosti punoj konkretnog novca, obnovljene djedovine sve s bazenom i zamamnim stranjskim imenom.
Glavne misli o Mostaru bit će misli o gradu u kojem se ništa ružno ne smije dogoditi da nam uništi turističku sezonu, jer mnogi su uložili i previše da bi sad riskirali zaradu zbog nekih lokalnih gluposti. Bit će opet to simfonija misli o gradu koji je najljepši na svijetu i Starom mostu koji je najljepši na svijetu, jer su i turisti tako rekli, a tko bi njima još i htio proturječiti? Turisti ionako i ne čitaju naša prepucavanja po internetu, a sve i da čitaju, nisu tu da razumiju naše male i malo veće teme oko kojih domoroci koplja lome. Najs siti, najs pipl, bridž iza fenomenal, siti is najs en klin....
Mostar, ponekad se tako čini, ne samo da se pretvara da nije podijeljen, makar mu i podijeljenost katkad jako paše, ne samo da glumi jedinstvenost, makar mu i to katkad godi, nego i laže da mu nije dobro. Dobro mu je čim spoji tri sunčana dana.
I bit će mu dobro sve dok opet ne dođu oblaci, dok opet krajem desetog ne zahladi i krene finiš predizborne utrke. Onda ćemo opet u rovove, samo da bi još jednom slušali tobožnje iznimke koje, baš kao i svaki put ranije, tek potvrđuju pravilo. A pravilo je ona horizontala i vertikala. I ništa više, a ni manje od toga.
