Ma kako voljeli tu izreku da je ubojica sustavnog lica, ljude ovdje zapravo ne ubija sistem, jer da sistem ubija onda bi se u tom slučaju radilo o nečemu što sistematski, dakle sustavno, dan i noć radi na tome da pobije sve nas polako. Jer sustav se, ako je imalo ozbiljan, ne gasi od 0 do 24 sata i ima nas sve u vidu.
Da, dogodi se gotovo svako malo neka tragedija, stradavanje, ponekad se čini kako nigdje više nisi siguran, ali ipak, hold your horses, da je sistem kriv, to bi značilo da postoji neki jasan plan da nas se ovdje polako, ali sigurno potamani. I da se taj plan sprovodi već dugo, jako dugo vremena.
To bi značilo da postoji čitav spisak radnji, vremenska crta provedbe zadataka, niz kampova i škola za obuku kadra koji će to učiniti, niz institucija koje skrivaju pravu agendu, da se ne sazna što se zapravo čini. To podrazumijeva čitavu strukturu ljudi, koji svaki na svoj način i svaki u sklopu svog posla, svaki radni dan rade na tome da nas sjebu. I da usput nikad nikome o tome ne zucnu niti riječi.
Sistematsko ubijanje značilo bi da u točno određenim rokovima, sa točno određenim resursima - što ljudskim, što vremenskim, što materijalnim – treba postići zadani cilj. To bi značilo i postojanje neke sheme, neke podudarnosti u pojavljivanju, neke povezive faktore koji vode prema istom cilju ili od njega nazad. I uglavnom bi ostavljalo neke tragove koji neskriveno smrde po tome da je sustav kriv. A to bi, opet, ujedno jasno značilo da sustav itekako postoji.
Sistem koji vas hoće ubiti uključuje niz namjerno izazvanih ekscesa, teških diverzija i čestih namještenih događaja sa tragičnim brojkama na kraju, bilo da košta pojedinca, grupu ljudi ili čitave mase. To bi značilo, između ostalog, odustajanje ljudi od ranijih namjera, dobrovoljno iseljavanje ili planska preseljenja zbog realne ili, pak, fingirane ugroze.
Značilo bi premještanje resursa od ljudi i udaljavanje ljudi od resursa, što je osnovni cilj kod razdavanja čovjeka od mjesta življenja i rada. Na kraju krajeva, podrazumijevalo bi i čitavu lepezu načina da se fizički, psihički ili psihofizički čovjeka dovede u stanje koje vodi na put bez povratka ili prijevremeni prestanak fizičke egzistencije.
To bi uključivalo kompleksnu provedbu psiholoških ataka na mentalno zdravlje stanovništva, prosto rečeno – sluđivanje naroda i izazivanje osjećaja koji vode do pojedinačne, pa onda i društvene erozije, dezorijentacije i gubitka vlastitog ja, kojeg mijenja umetnuti lažni osjećaj ponosa i vrijednosti. Posredno bi to vodilo gubitku koordinata ponašanja – došlo bi do bujanja nerealnih senzacija, umišljanja, ne bi se uskoro mogla razlikovati laž od istine, prijatelj od neprijatelja. Brat brata ne bi brzo poznavao.
Ah, da - pogotovo bi došlo do narušavanja odnosa među već različitim grupama, gdje bi se ciljanim umetanjem prijepora, zazora i netrpeljivosti izazvali potpuno nepovjerenje, nerazumijevanje i, na koncu, mržnja. Nešto kao kad su nas u školi učili o onome Zavadi pa vladaj, a mi zijevali kroz prozor.
Fizički, radilo bi se na sustavu masovnih trovanja i masovnog zdravstvenog ataka na stanovništvo, nešto kao kad su osvajači Novog kontinenta poklonili zaražene vunene deke američkim domorocima i tako nimalo elegantno, ali krajnje efikasno uštedjeli na mecima.
To uključuje seriju namjerno izazvanih masovnih izlijevanja vode iz akumulacija, ili, suprotno, zaustavljanje toka rijeka i isušivanje velikih područja. To podrazumijeva uništavanje ekosustava intervencijama u prostoru. Podrazumijeva upornu, ali konstantnu sječu šuma, uništavanje plodne zemlje i zagađivanje izvora na razne načine. Od bespravne gradnje, masovne betonizacije ili guranja otpada u vrtače.
To uključuje čestu, naizgled nenamjernu i naoko prirodnu pojavu odrona, seriju neidentificiranih masovnih eksplozija i, na kraju krajeva, ako baš tako hoćete, strogo određenih prskanja iz putničkih aviona s namjerom da nas se pobije, ali uvijek i vazda sa točno dogmatskim i vrlo ozbiljnim, strogo definiranim, dakle potpuno ozbiljnim sustavom koji stoji iza svega toga i kontrolira i koordinira svaki, pa i najmanji detalj te složene operacije.
A najmanji detalji bili bi ujedno i najkompleksniji – kako bespovratno zgaditi ljudima tlo na kojem žive, gradove i sela u kojima žive, ceste kojima se voze, pločnike kojima hodaju, bolnice u kojima se liječe, škole u kojima se školuju, tramvaje u kojima se voze, policiju u koju vjeruju, bogomolju u kojoj se mole, čovjeka kojeg ljube? Može se, kažu, samo treba biti sustavno uporan, za sve postoje alati.
No, ovdje sistem ne ubija. Ovdje ubija nepostojanje sistema. Ovdje ubijaju prakse koje zaobilaze svaku naznaku da se bilo što ovdje radi sustavno, po knjigama, po pravilima, po zakonima, po teorijski zadanim parametrima na kojima mora počivati jedno društvo u ovom, dvadeset i prvom stoljeću.
Ovdje ubija uporno odbijanje da se pojedinac uvuče u sustav, ovdje ubija to što svi žele biti iznad sustava ili iznad sustava. Ovdje ubija to što sustav postoji na papiru i da ga mogu vidjeti gosti iz Europe, koji nailaze periodično pogledati jesmo li usvojili neki reformski zakon. Inače ga zapravo nema, ono što se kod nas pogrešno zove sistemom to je tek nakupina inercijom zaostalih normi ponašanja političkih i društvenih struktura i pojedinaca, koje se poštuju tek reda radi i kad se baš, ono, mora. A često se uopće ne mora.
Ubija nebriga, nemar i nerad. Ubija podobnost i nepotizam. Ubija sirovi nacional – kapitalizam i govor sirovog novca. Ubija samovolja, nestručnost i praktična nepismenost. Uboja nedostatak srama, nepostojanje stida i nekažnjena bahatost. Ubija pohlepa, oholost, zavist i nedostatak mjere. Ubija i tišina kojom se sve to prati. Ubija blijedo promatranje. Ubija umrtvljenost i otromboljenost. Ubija lijenost.
Ne, ne ubija nas sistem. Jer sistema nema.
Osim ako je stari Charles Baudelaire ipak bio u pravu kad je rekao da je najveći Đavoljev trik to što je uspio uvjeriti ljude kako ne postoji.
