U Mostaru se goruće teme množe iz dana u dan i nemam nimalo sumnje da će se još više množiti kroz ovu izbornu godinu. Makar ne idemo u susret lokalnim, nego općim izborima, za Mostar to nije uopće bitno. Ovdje su svaki izbori jednaki, ovdje se preko koljena lomi cijela Hercegovina i cijela Federacija BiH.
I bome, lomi se i ovih dana. Zadnja u nizu tema je gradska komunala, ujedinjena, a opet tako fino razjedinjena, kao i sam Grad, da se pravda i istina opet tradicionalno dokazuju po nacionalnim šablonima, a po istim šablonima se brani od optužbi za mutne radnje, znači efikasno. Što je najbolji put da na kraju priče, ako se kraja ikad dohvatimo, pojede vuk kenjca. Reklo bi se – tradicionalno, kao i sve u ovom gradu gdje su vazda vuci siti, a ovce i kenjci na dovoljnom broju.
Smuči se čovjeku nekad gledati sve te pravednike, dobro naslonjene leđima na čvrsti nacionalni zid i potpornu stranku, jednako kao što ti želudac glasno reagira na one koji se foliraju da to nisu, a u čitavoj priči o dobrobiti svih građana Mostara realni ciljevi su uglavnom usmjereni na to da ''naši'' izvuku kraći kraj, ako je ikako moguće – i da jedini krivci ispadnu, tradicionalno, oni drugi.
Odavno sluđeni građani, lijepo skuhani na dugotrajnoj tihoj vatri, strateški raspoređeni jedni naspram drugih, uz uvijek jako medijsko granatiranje, nakon kratkog pokušaja logičkog razmišljanja, nekako po pravilu brzo potrče svaki prema svojima, jer važno je da smo naši. Također, ovdje mnogi, i ne pokušavši razmišljati, što ono kažu, barem razumjeti osnovne postavke zadane teme, odmah sijeku protivnika po nacionalnom ključu, britkom salvom uvreda i uobičajenim kovanicama koje možemo podvesti pod prost zbroj predrasuda, mržnje i nesnošljivosti.
Najgore u svemu je što u ovom gradu možete biti u pravu i 100 posto, ma biti oličenje istine, poštenja i dobrih namjera, imati i papire i dokaze, ali teško da ćete dobaciti preko nevidljivog, ali solidno čvrstog plota napravljenog od dasaka koje više od života znače. A što je gore i od najgoreg, jednako ćete proći i ako uporno napadate, vrijeđate i omalovažavate one s druge strane jedinstvenog grada, jer realni doseg i dobronamjernog i đubreta od čovjeka ovdje je jedna strana grada i glasačko tijelo u tri od šest gradskih zona. Ono što se možda prelije tek je iznimka koja potvrđuje pravilo i ne mijenja suštinski ništa.
Pogotovo ako govorimo o politici, tu su stvari zakovane. Čvrsta linija, uvijek približno isti ili totalno isti odnos snaga. Demokratska volja stanovnika, reći ćemo tako. Barem onih koji još izlaze na izbore. Ustvari, zlobnici će reći, i ne moraju izaći.
Ima ovaj grad političare koji se od ranog jutra uključuju u medijsku borbu za, prema vlastitoj viziji, oslobođenje grada iz kandži protivnika, čime izazivaju tu i tamo oduševljenje, ponekad i veliku podršku ciljanih ljudi, no kosmički gledano tužna je spoznaja da su realni dosezi i najupornijih među takvima, u za njih ponajboljem slučaju, dobar izborni rezultat u pola grada i u konačnici privatna promjena na planu biografije, vjerojatno i financija, i nikakva promjena na planu čitavog grada.
Obratite pozornost na onu ciljnu skupinu. Ciljaš li jedne, obavezno ćeš ovdje pogoditi druge. No, zanesenost ljudi spoznajom da postoji netko tko će onima tamo jeb… m…. ponekad je jača od racionalne spoznaje da to suštinski ne vodi nigdje i da će ti grad, u kojem kukaš uporno kako nešto treba mijenjati, ostati jednak ako glasaš za uvijek isti pokušaj promjene, koji to uopće nije.
U podijeljenom gradu, a Mostar to još uvijek u mnogo čemu jest, jedino politika spuštanja lopte i razumijevanja može dovesti do neke promjene i do približavanja birača suprotnog smjera. Proces kojim bi netko zadobio povjerenje birača i s jednog i drugog krila grada jedina je mogućnost da grad bude drugačiji. I to na vrlo duge staze, polako, ali uporno. Kao da hodaš po jajima, pažljivo, svjestan da i najmanji nagli pokret može polupati stvar i vratiti sve na početak.
Nažalost, možete vi mene sad probati demantirati koliko god hoćete, ali uzmemo li aktualne narative, javne istupe, kako danas, tako i u prošlosti, zatim opće koordinate politika i ponašanja političkih aktera u gradu, sve opet vodi čvrstom klinču, jer ne postoji politička snaga koja se iole uspijeva nametnuti kao iole ozbiljna alternativa postojećem bipolarno podijeljenom gradu.
Možda će netko za sebe reći da politički vibrira iznad podjela, ali već par istupa i nesposobnost da stisne labrnju kad bi trebao, počevši od proklizavanja po društvenim mrežama, javljanja za bitne datume iz prošlosti do potpore jednom nogometnom klubu (a imamo dva) svrstat će ga na samo jednu i isključivo tu stranu grada. Što će jedva dočekati oni koji vole izreku da ne vjeruju Danajcima ni kad darove nose. Uostalom, bilo je raznih pokušaja alternative i do sad, po pravilu s vrlo razočaravajućim, da ne kažem, poraznim rezultatima. Što govori i da je možda ista u ovom vremenu i konstelaciji snaga jednostavno nemoguća.
Jedina mogućnost, teorijski, da ovaj današnji Mostar nekad prestane biti ovo što jest je veliki reset onoga što već 35 godina Mostar jest, još od prvih demokratskih izbora. A veliki reset može se uraditi samo ili političkom voljom ogromne, ali baš ogromne većine građana - ili silom, ali ovu drugu opciju, makar je možda nekome mokri san, ne bih ozbiljno uzimao u razmatranje. Previše je i to što sam je spomenuo.
Što se tiče političke volje građana, i to je mišn impasibl, jer izbori su opet redovni i nešto ne vidim da se volja građana ovog grada nešto bitno promijenila u odnosu na minula desetljeća. Čak što više. Ponekad sam dojma da prava tema u pravo vrijeme svaki napredak u jednom pravcu odmah ili skrene na drugi pravac ili vrati na početak. Oh da, nije da se uvijek ne pokušavaju tresti gore, ali se uvijek iz toga izrodi niš'. Jednako kao što puno građana galami po društvenim mrežama, a onda kad treba izabrati vidiš da su zapravo ništa više od grana na vjetru, pa im ostaje tek alibi da su izbori ionako namješteni.
Jednostavno, možda je u pitanju nepostojanje volje da se napravi nešto novo, hrabrije i drugačije, da se izađe iz uobičajenih okvira i računica. Možda je tu i suštinska nezainteresiranost bilo koga za preuzimanje rizika, manjak hrabrosti ili nedostatak kvalitetnog kadra koji bi za više ciljeve u okviru kakvog svegradskog projekta bio spreman "popiti vatru", ali svaka priča o promjeni i pobjedi mostarske multikulturalnosti uvijek završi kao šuplja priča, kao puki ukras pod skutima jedne od vladajućih stranaka, kao nova sisa na budžetu, novi partner u dezintegraciji javnih dobara i bez realne promjene snaga u Gradskom vijeću.
Što, naravno, fanove komfort zone neće smetati da opet u beskrajnu predizbornu kampanju izađu samo s politikom prebacivanja krivnje i odgovornosti na druge, s obranom naše stvari na usnama i čvrstim obećanjem kako su baš oni ta promjena.
A ponavljam, jedina prava promjena, zapravo jedina moguća u odnosu na sad, doći će onda kada se pojavi netko tko je spreman uraditi bajpas preko vazda istih tema, pa i po cijenu da izgori u toj namjeri. Netko tko će pomiriti dvije vode ne tako što postavi branu jednoj, nego tako što će im urediti tokove u istom pravcu i očistiti obale od smeća. Ali, čak i medicinski gledano, jedan bajpas preko dvije vene je tehnički neizvediv zahvat.
To što smo mi medicinski fenomen možda nas čini samo zgodnim materijalom za cirkus. A cirkus se nastavlja, sa uvijek istim provjerenim točkama i pokojom novom, čisto da se nešto događa i kad se zapravo ništa ne događa. Točno da pomisliš – Aha, evo ga, to je to! A tamo opet ništa.
A promjena? Koliko vam zbilja nije dobro? Jeste li baš sigurni da promjenu želite? I koliko ste spremni odreći se i riskirati za nju?
Ako mogu pogađati, i nije vam tako loše, zapravo ne želite promjenu po svaku cijenu i niste nimalo spremni riskirati, a kamoli se nečega odreći. Još samo da to priznate, pa da smo si živi i zdravi u našim po mjeri urađenim avlijama, baštama i vrtovima.
I ugostiteljskim objektima, u kojima, evo, listom vlada zabrana pušenja, jasno govoreći koliko smo skloni promjenama i voljni biti dio iste.
