Prvo. Već mjesecima jutra u Mostaru izgledaju kao i kakvom ukrajinskom gradu pod zračnom opasnošću. Negdje oko šest i pol, negdje prije, negdje malo kasnije, ugasi se, naime, gradska rasvjeta, što ostavi ljude na cesti posve u nebranu grožđu, onako mamurne od sna i još uvijek ne baš spremne za svaku situaciju.
Pogotovo kad je oblačno, a posebno kad je kiša kao iz kabla, kao što to i jest običaj zimi, kad ni kratak dan nije saveznik, ne vidi se prst pred okom, posvuda je mrkli mrak. Čim napustiš haustor zakoračiš u nepoznato…
Rasvjeta koja je uredno radila do samo par trenutaka prije, ostavi te da se boriš sa tamom, a tu ne pomažu ni oči, jer nismo mačke da vidimo u mraku, ne pomažu ni farovi, jer odbljesak svjetala automobila u odrazu skliskih mostarskih ulica, i bez pomoći poslovično nikakve horizontralne signalizacije, čini ti samo protuuslugu.
Bez pomoći odozgo, a gore bi trebale biti lampe koje gore (a u Mostaru ne gore) teško je raspoznati stablo od žene obučene u tamno, koja je baš u tom trenutku odlučila pretrčati ulicu, muškarca koji taman izlijeće između parkiranih auta, a još teže je vidjeti djecu na putu prema školi.
Čini mi se, usput, da ovih dana tama demonira, pardon, dominira i u stilu oblačenja i da nitko nema ništa reflektirajuće na sebi. Teško je prepoznati nekoga tko poslovično i po navici pretrčava cestu jer kasni u školu i na posao.
Teško je, uostalom, i pješacima vidjeti prst pred okom. Bez pomoći gradske rasvjete, a ona nije postavljena tek kao puki dekor, mostarska jutra su pogibeljna. To što nema žrtava, ne znači da ih sutra neće biti. Nikoga neće ubiti da produži svjetla pola sata, dok u protivnom ne mogu dati garanciju.
Tko rano rani, pođi, pa stani.
Mordor, ali bez onog svjetla zlokobne vatre, eto kako Mostar izgleda ujutro. I nitko ni da se počeše. Malo tko, doduše, i da im skrene pozornost da nas svrbi.
Ne znam je li nadležni za rasvjetu spavaju i kasnije stižu na posao, pa i ne kuže u čemu je problem, ali posve je jasno da se nitko nije niti osvrnuo na apsolutnu nelogičnost da jedan grad, umjesto da ne postoji osjetan prijelaz između noći i zore, baš pred zoru, obratno logici, iz svjetla ulazi u mrak.
Je li taj mrak ujedno i simboličan, do vas je da zaključite. A na meni je da sačekam hoće li netko od odgovornih ovo pročitati, jer dosadašnji apeli očito nisu doprijeli do njih.
S druge strane, evo nas s ponovnom pričom o novoj šetnici od Rondoa pa do Zagrebačke. U gradu u kojem svi sve znaju, a i oni što ne znaju sve ubrzo saznaju, već par godina neslužbeno smo svi znali o čemu se tu radi. Uostalom, onaj jedan što je slagao betonske kockice to je radio i više od godinu dana po principu – jedan dan, dvije kocke.
Nije da nismo imali vremena i opet nismo spriječili, ako je nekome do sprječavanja baš ovdje stalo. I sad me, nakon što se poslije službenog odobravanja urađenog dignutim rukama u Gradskom vijeću, sva digitalna galama oko šetnice podsjeća na onu staru srpsku izreku kako kasno Marko na Kosovo stiže.
Za one koji se u ovom gradu još nečemu vole začuditi putem objava na, recimo, faceboku, samo da kažem kako je i u Gradskom vijeću, ali i na vašim glasačkim listićima, vječni koalicijski zagrljaj, kojem, uostalom, većina građana i prigrađana Mostara redovito daje svoj glas.
On je tako, uz ljubav većine, s ljubavlju zagrlio Mostar, da sve počinje i završava prešutnim i ponekad malo glasnijim dogovorima i prigodnim dizanjima ruku kada to treba ovjekovječiti. Recimo, baš u tom Gradskom vijeću. I ako to uzmemo u obzir, demokratski, sve u gradu je volja većine.
Sve drugo, uključujući i komentare po društvenim mrežama obična su prdimahovina, pola odmah baci, pola će se samo od sebe brzo pokvariti. Što će opet pokazati sljedeći izbori na kojima će građani i prigrađani ovog grada, od kojih će neki, praveći se opet da im sudbinu vazda kroji netko drugi, u osnovi iznova jednako zaokruživati.
Mnogi koji danas trče da komentiraju sutra će možda na izbore ići baš preko spomenute šetnice, podavši glas ili direktno za opet isti koalicijski zagrljaj ili za neku imitaciju osjećaja da su ovaj put učinili drugačije, u gradu u kojem ono malo rubnih opcija koje dobiju pokoje mjesto u Gradskom vijeću nema nikakvog velikog utjecaja, a kamoli pravo na veto, ali zato svi imamo pravo na geto. Jer ste upravo vi to tražili.
Dobro znam kako nije lako priznati kako u ovoj kotlini svi pomalo jedemo govna, uvijek je ljepše kad kažeš da to radi onaj drugi, makar suštinski samo time dodatno cementiraš ono stanje geta, ali, vratimo se na šetnicu - dok je onaj nesretni radnik svaki dan, sporo i nimalo uporno, slagao kockicu po kockicu nove šetnice, koliko vas je izašlo da blokira gradnju, argumentirano kao što danas mjerite sekunde koje Hitna pomoć gubi u utrci sa smrću do CUM-a na Bijelom Brijegu?
Naprotiv, dvije godine vozila Hitne pomoći obilaze po gradu i alternativne rute odavno su postale one prave i jedine. I nikom ništa. Lijepo smo pokazali, jer dvije godine (možda ima i više da se onuda radi) nije malo – i mnogo tih sekundi previše već je proteklo, a mi, da prostiš, ni ozbiljno okupljanje građana nismo vidjeli. Čak niti onih kojima te sekunde sutra mogu baš biti bitne. Ili njihovim voljenima. Čime smo, zapravo, mnogo toga rekli. I ne znam čemu sad odjednom toliko riječi?
Sad, kad su ruke otišle u zrak, sjetilo se kako, eto, nije u redu. I sjetili smo se kako je naopako prvo sagraditi pa onda tek tražiti dozvolu, kao da je to prvi put u ovom gradu, u kojem je to pravilo, a ne iznimka. I ne samo građenje, nego i rušenje, zar ne?
Kad smo već kod toga, samo čekam da još jedna dozvola ode u vjetar. Ona koja definira tko može s autom na novu šetnicu i ako već može, u kojem vremenu može. Već vidim opake komunalne redare i policiju kako ne daju građaninu i prigrađaninu da radi ono što najviše voli – javno traži red i disciplinu, a svojim primjerom pokazuje da ga ni red ni disciplina suštinski uopće ne zanimaju, jer mu se seru na koncept gdje je sve kako je on zamislio da treba i može.
Mi smo, zapravo, kolektivno za kaos, čak i kad foliramo da nismo. Mi smo gospodari kaosa, kumovi samovolje i ajatolasi nereda, a oni na koje se u ovakvim prigodama kao, eto, nešto naljutimo, samo su izvođači radova. Doduše, kao i svi majstori ovih dana, oteli su se kontroli, ako takva uopće postoji. Rade po svom, mjere po svom i čisto im puca prsluk što netko o tome misli. Pogotovo netko tko im je dao da slobodno "majstorišu".
