Ponekad ovisi o danu. Kad je sunčano, lijepo i toplo, nekako si i ti pun optimizma. Kad krošnje stabala zazelene i kad sve miriše pod plavim nebom, i ti gledaš na stvari nekako više blagonaklono. Gotovo da nema te stvari koju ne vidiš na neki pozitivan način.
Hodaš gradom i sve ti se čini smislenim. Sve je nabijeno nekom pozitivnom energijom. Kad je vrijeme lijepo, lijepim ti se čine i obećanja. Kao onaj lik za šankom, ti čašu do polovine napunjenu pivom gledaš kao na pola punu. Svaki vječno gradilište u Mostaru po lijepom i sunčanom vremenu gledaš kao nešto što, evo, samo što nije.
Čak i dvorana u vječnoj izgradnji, s prvim zracima mostarskog sunca, učini ti se gotovom već do kraja godine. Kao najljepša muzika zvuči ti obećanje o završetku Ilićke ili neke bogzna koliko puta iznova najavljene dionice autoceste. Samo daj sunca i neba bez sivih oblaka, daj onih dana bez kiše, vjetra, bez tušte i tme.
Ali, suprotno, kad je tušta i tma, kako lijepo govoraše naši stari, oni koji vladaše aoristom kao Messi nogometnom loptom, kad je omorina, stuga i južina, kad je zima i kad se muda uvuku pod bubrege, tada sve vidiš nekako crno i bez puno optimizma.
Tih dana vidiš jasno svaku manu jednog grada – i ljudsko smeće i smeće od ljudi. Vidiš uvijek iznova iste rupe na cestama i rupe bez dna oko tih istih cesta. Vidiš užasne fasade betonskih kolosa, ružno posivjele na kišama bez kraja, još ružnije obnovljene po principu tko neće ne mora. Vidiš sve kosture, kao od majke ogoljene – bilo sa se radi o vječnoj izgradnji ili vječnoj razgradnji.
Čak i u planovima za izgradnju ti već vidiš samo ruševine, čak i u najslađim obećanjima osjetiš onaj opori okus prijevare. Sivo i sumorno nebo čini te lošim iznutra. Ni traga optimizmu, nego samo život sa iznova istim razočarenjima, starim poznanicima koji se polako penju na tvoja ramena i sve ih je teže podnijeti.
Kad se nebo spusti na tjeme i iz njega sipi neka ružna, ljepljiva i dosadna kiša, čak i ljudi ti se čine ružnim, ljepljivim i dosadnim. Imaš osjećaj da si ih sve već vidio, da su ti sve već rekli i da ih znaš k'o zlu paru. Izbjegao bi po takvim danima i sebe samog, a kako ne njih. A nema ni petnaest dana da ste si euforično poželjeli sreću i sve najbolje.
Po olovnim danima, kroz maglu i smog koji stežu oko vrata, čovjeku treba neki dokaz da vrijeme ide, da se stvari kreću nekom pravom crtom naprijed, a ne k'o hrčak u kavezu. Političari ne pomažu, dosadni su k'o stota repriza filma Sam u kući oko Božića, njihovi vazali još su gori, ni kalibra ni ideje. Njihovi sljedbenici statiraju k'o strašilo u kukuruzu.
I onda čitaš kako u ovoj zemlji samo kladionice dobro rade. Kako je to jedini sektor koji svako jutro ima smisao postojanja u zemlji punoj besmisla. Ali onda prođeš pored jedne, pa pored druge, pa pored treće…i ne možeš fakin' bilivit' – i kod njih je vrijeme stalo.
Na staklima nalijepljene nogometne zvijezde, u natprirodnoj veličini, postavljene na „izlog“ da privuku nove entuzijaste i skriju one stare od oštrog pogleda javnosti ili familije, kod nas su zaustavljene u vremenu i prostoru – samo kod nas Messi je još uvijek u dresu Barcelone, Neymar igra u PSG-u, a glavna zvijezda u napadu Milana je i dalje Krzysztof Piątek!
Prođeš gradom i skužiš da su objekti najpropulzivnije grane ekonomije ukrašeni Ronaldom iz vremena Real Madrida i da na izlogu još uvijek igra Kun Aguero. I onda, onako, više refleksno, ali za svaki slučaj, provjeriš na svom pametnom telefonu je li zbilja 2026. godina, ili smo vječno zaglavili u nekoj godini blokade Gradskog vijeća? U nekoj godini bez plana, volje, želje i ambicije za sve, osim za ništa?
No, kažem. Bit će da je do ružnog vremena i manjka vitamina D. Bit će da je do manjka serotonina i dopamina.
Kad izbiju visibabe i ljubičice, kad behar zabijeli i pupovi izbiju, točno će mi biti manje bitno ono što me sada tišti.
Oprostit ću se i s najgorom stvari koja me ovdje živcira i iz mene će nahrupiti pjesnik opijen zrakama sunca, koji će potopiti mrzovoljnog prigovarača svemu i svačemu.
Sve ono što nemamo zamijenit ćemo optimizmom onoga što imamo, pa sve da je to što imamo, evo, 'vlišno.
Možda i manje nego ikad.
