Oh, kad se samo sjetim. To su bile zlatne godine za pružatelje telekom usluga na ovim prostorima. Koliko god da su uložili u infrastrukturu, mnogostruko im se isplatilo! Samo oko Božića i, dakako, Nove godine, pljuštale su SMS poruke kao da nema sutra. Krenulo je to negdje oko dvijetisućite, pa guralo dalje sve kroz narednih desetak, petnaest godina novog milenija.
Iz nekog razloga, kao pušteni s lanca i očarani mogućnostima novih tehnologija, „šajbali“ smo poruke s najljepšim željama svima, čak i ljudima koji su se jednim slučajem, obično nekom poslovnom prigodom, našli u našem imeniku.
Mobilni telefoni, dok su još bili samo telefoni, znojili bi se pod našim prstima, dok bi slali poruke po iznimno pristupačnoj cijeni od 0,25 KM po poruci. Bilo je i skupljih, nije svakome paket usluga bio po mjeri, a ima ih što se i danas kunu da su slali poruke po cijeni od pola marke. Onih para!
No, bilo je to vrijeme nekog čudnovatog zanosa. Iz ove perspektive gotovo da mogu reći da je to bilo vrijeme optimizma. Nakon turobnih i turbulentnih devedesetih, nakon što se podvukla Daytonska crta, nekako smo si opet bili jedni drugima suđeni.
ili smo se takvima tek pričinili? Gledalo se, demantirajte me ako možete, puno više u bolju budućnost, čini mi se, nego što se danas gleda, makar ni tad nismo bili načisto kako bi ona zbilja trebala izgledati.
No, bili smo si nekako drugačiji. Netko se usudi reći i da smo si bili međusobno bolji, ali ne bih išao tako daleko – možda samo nismo imali dovoljno komunikacijskih kanala kao što imamo danas, pa smo se doimali boljima?
Jedni drugima smo pisali poruke za blagdane i praznike s najljepšim željama, a ne kao danas, svakodnevne komentare pune gorčine, mržnje i isključivosti.
Kažem, uhvati me nostalgija kad se sjetim. U zanosu poruka sa najljepšim željama za Božić preletjelo bi nekome da ga čestita starom radnom kolegi, poznaniku ili (bivšem) susjedu druge vjere, ali sve što bi dobio bio bi uzvraćen smajli i skromno hvala, također.
Nakon čega bi, uz malo sreće i malo više alkohola, počela ugodna konverzacija i lov na izgubljene godine i nikad nastavljene, naglo prekinute, zajedničke trenutke. Što se uklapalo u najljepši, neki će reći i jedini pravi, smisao blagdana.
U međuvremenu su mnogi završili svoju ovozemaljsku patnju, društvo se na crti života premjestilo za nekoliko desetaka godina, nekadašnji mladi sad su stari, a mladi ne razumiju ushićenost SMS-om u ono vrijeme.
U međuvremenu su se pojavili razni likovi koji tvrde da ne smijete čestitati drugima vjerski blagdan koji nije vaš, kako je grijeh poželjeti drugome najljepše želje i čak pod upitnik stavili i Novu godinu.
U ono vrijeme kad su SMS poruke bile skupe, tako jeftinih skupljača popularnosti i slave kao da nekako nije niti bilo. Ili ih nismo imali čime vidjeti?
Naše poruke dolazile su samo do onih ljudi koje smo fizički poznavali i ovjerili njihovu vrijednost. A onda je došlo vrijeme kad su prvo brojevi, a onda i avatari i lažna imena, počeli mijenjati prijatelje iz našeg imenika.
Sjećam se kako sam prvo SMS-om, a onda i već otpočetka facebooka dobivao jako puno čestitki i najljepših želja za Božić od neke moje fine stare i novije raje, koja je uvijek isticala da nije važno tko si nego kakav si čovjek, ali su na neku foru ipak zaključili da sam Hrvat i katolik, te da svakako slavim Božić, makar nisam ničim to jasno pokazao vanjskim simbolima, ali niti objavama na spomenutom facebooku, koji će se pojaviti taman negdje u vrijeme kada SMS krene gubiti snagu.
Bit će da me je "odalo" ime i prezime (ako ne na prvu, onda metodom eliminacije) i svakako mjesto stanovanja u poslijeratnom rasporedu, pa sam, iako su mi čestitke svakako bile mile, već tada zaključio da je famozna građanska država u kojoj nije važno tko si tek jedna priča za laku noć, dok u stvarnosti mi ipak ovdje znamo tko je tko, čak i bez da drugoga pitaš je li to što misliš da jest.
Dakako da sam i ja slao poruke u suprotnom pravcu na isti način. I u međuvremenu se ispostavilo da ni moje, kao ni njihove, nisu promašile cilj. Poput navođenih raketa, onih s vatrometom na kraju, možda su poruke isprva malo lutale, ali cilj se na kraju ipak predao sudbini.
Kao što su se i SMS poruke predale sudbini i danas, iako ih u mobilnom paketu imate stotine besplatnih, rijetko koju da više dobijete, a još rjeđe pošaljete.
Viber, Whatsapp, Facebook Messenger, zapravo tko zna kojim već putem šaljete najljepše želje ovih dana, poruke su postale besplatna dnevna rutina i pomalo su izgubile onu vrijednost kakvu su imale u vrijeme kad su koštale, majke mi se kunu da su bile i po pola marke, sasvim dovoljno da vas račun za dvanaesti i prvi mjesec izađe i po 200 ili 300 maraka. Onih para!
A nije da ne pamtimo ozbiljne rasprave o tome je li SMS poruke uopće imaju duhovnu i ljudsku snagu jednog srdačnog stiska ruke, toplog zagrljaja ili poljupca u obraz, te riječima Čestit Božić! Da se ovdje izrazim u najkraćoj varijanti tradicionalne čestitke.
Takve rasprave možda danas imaju još više smisla, kada čestitamo lančano, prigodnim porukama koje nismo mi niti napisali ili slikama koje mi nismo niti napravili i to činimo svima jednako, a na poruke drugih uzvraćamo isprva plaho i entuzijastično, a kasnije, priznajte, bezvoljno i s onim bezukusnim – Hvala, također!
Uz čast izuzecima, koji, dakako potvrđuju pravilo, Duh Božića sve češće je, poput famoznog Duha Daytona, nešto što navodno postoji i treba ga pronaći i slijediti, ali niti imamo vremena sjesti i razmisliti, niti znamo odakle početi.
A trebali bi. I o jednom i o drugom. U međuvremenu si olakšavamo s lažnom isprikom da kod drugih Duha ima još manje. I hvala, također!
Nakon puno godina od prvih masovnih izlijeva ljubavi putem SMS čestitki u ovoj našoj zemlji i sam imam osjećaj da nam je Duh nekako izmaknuo. I da smo usput pustili razne druge duhove i aveti da nam briju oko glava i mute razum.
Srdačnost i lijepe želje nisu nestale, ali u vrijeme kada je sve nekako pokvareno, devalvirano i obezvrijeđeno, kao i same poruke preko telefona, nekako ih istinskih ima sve manje.
A, osim što se sve manje razumijemo u blagdane drugih u ovoj zemlji (Zar je to kod vas danas neki praznik?), što je izravna posljedica dugogodišnje bolje budućnosti koju su nam, izgleda davno definirali, makar je odmah kao takvu nismo prepoznali, dojma sam da se sve manje razumijemo i u vlastite blagdane i odrađujemo ih više tehnički i previše fizički.
Ali, o tom nekom narednom prilikom.
