Uhvati me često nostalgija za onim vremenima kad je Facebook bio mlad, a mi svi, još friški od mogućnosti da lako dokučiš ljude koji su nestali iz tvog života, mahom zbog rata i srodnih nuspojava, bili nekako druželjubivi, otvoreni i spremni za neku novu budućnost.
Fakat, što bi u Bosni rekli, sjetim se kako je bilo u mom slučaju, a nemam nimalo sumnje da je slično bilo i kod drugih, nakon što bi se ulogirali u novu društvenu mrežu i pohvatali osnovne značajke, već smo trčali da se "frendamo". Odjednom su se pred nama otvorile beskrajne mogućnosti povezivanja, druženja i upoznavanja.
Prvo, naravno, išla je rodbina, domaća i inozemna, bliska i malo dalja. Nakon njih kolege s posla i bliski prijatelji. A onda, pomalo stidljivo, počeli smo se tražiti, mi predratni osnovnoškolci, srednjoškolci, raja iz dvorišta, ekipa iz haustora, društvo s treninga ili oni mi što smo se upoznali u Zaostrogu ili Trpnju osamdeset i neke.
I pronašli smo se. Netko u Londonu. Netko u Parizu. Nekoga smo ulovili u Oslu. U hladnijim dijelovima Švedske. U Kopenhagenu. Netko se javio iz Zagreba, netko iz Beograda. Netko je zaglavio u malom selu pored Novog Sada, netko je ostao blizu, ne više u Mostaru, nego u Trebinju, Splitu, Sarajevu…
Prije nekih petnaest, šesnaest godina svijet je bio drugačiji. Facebooku smo pristupali sa kućnog ili kompjutora na poslu, svijet se oporavljao od ekonomske krize, Željko Komšić je cijedio zadnju godinu prvog mandata, neki su naivno mislili da mu je i posljednji, a mobiteli su i dalje bili telefoni prije svega. Čestitali smo si blagdane SMS porukama, račun za telefon bio je i preko 200 maraka. Stariji i nisu znali što je to Facebook. Bila je to stvar nas mladih, ali naglo odraslih.
Ljubav, mir i razumijevanje odjekivali su društvenom mrežom. Predstavljali smo se u najboljem svijetlu, hvalili jedni drugima klince, tko nije imao djecu hvalili smo mu to što je ostao isti. Linkali smo glazbu, jedni drugima pokazivali ukus, htjeli opet razmjenjivati omiljene grupe, pisce i glumce.
Dijelili smo stara sjećanja, isti prostor odrastanja, prisjećali se profesora, razrednika, sarme, biže i mahuna koje smo svi isto morali jesti. Rat nikome nije bio na pameti. Pravili smo se da nam je sve jasno i da je svaki od nas morao svojim putem. Bili smo djeca. Moralo se slušati starije.
Jebi me ako Zuckerberg i njegov Facebook nisu izgledali kao stvar koja povezuje ovaj prostor bolje od svih SFOR-a, OESS-ova i EU-ova. Ovdje me pljuni ako u jednom trenutku nije izgledalo kako je ono iz devedesetih bila tek neka ružna fusnota. Zajeb. Virus. Bug.
Povezivali smo se sve više i više. Primaš nepoznate. One koji su vidjeli da lajkaš ili daješ komentar koji mu se svidio. Misliš sve, nek' se širi krug dobrih ljudi. Neka sve ide u pravom smjeru. Sa avatara su se smješile face u najboljem izdanju. Blagi photoshop. Decentni filter. Chat je gorio do dugo u noć. Pokidane veze načas su doživjele ugradnju premosnice i prodisalo se opet punim plućima. Zaigrala su i srca i pokatkad stari leptirići u stomaku. Činilo se kako je svijet opet lijep.
No, eto, ne znam kad se to točno dogodilo. Jesu li u međuvremenu mobiteli prestali biti tek telefoni, jesu li odjednom svi nagrnuli na facebook ili je magije jednostavno nestalo. Ne znam je li u međuvremenu stalno širenje kruga ljudi nužno dovelo do implozije, je li kvalitet pregažen kvantitetom – ili je, što bi Balašević za života rekao, ipak sve bilo samo fol?
Je li netko stavio sliku zgrade, ulice mosta ili zastave oko koje se nismo svi mogli složiti? Je li netko izrazio pretjeranu radost zbog uspjeha reprezentacije za koju drugi ne navijaju? Je li naišao jedan od onih „ili jesi ili nisi“ datuma, ali i na facebooku su najednom kroz širom otvorena vrata zavladale devedesete, k'o propuh u sred ljeta.
Rekoh, ne znam kad je to točno krenulo, ali stalno širenje kruga prijatelja naglo je stalo. Krenula su tiha i malo glasnija „odfrendavanja“ i stalna razočarenja – iako smo dijelili zajedničko odrastanje, nešto je u međuvremenu stalo između nas. Možda, zapravo, i mi sami. Umorni od glume. Prepušteni naminovnom. Birači lakšeg puta. Plivači nizvodno. Linijom manjeg otpora.
Nekome zasmeta nogometni klub, nekome grb, nekome zastava, nekome vjerski simbol, nekome post u čast nekom generalu. Nekome zasmeta link, nekome se ne svidi stav, nekome ne legne komentar. Kreće razočarenje. Onaj tihi, simpatični malac širokog osmijeha i frizure poput Denisa Napasti u kojeg sam bila do ušiju zaljubljena sad je vjerski fanatik, isključiv do bola.
Ona lijepa vitka crnka sad srbuje sve u šesnaest. Onaj moj prijatelj iz djetinjstva postao je grozni desničar. Onaj što je sjedio sa mnom u klupi i svaki dan dijelili sendviče po pola, sad stalno govori samo u množini. Mi ćemo ovo, mi smo ono, nama ste vi to…
Moj kolega iz Saveza socijalističke omladine sad je član stranke, a zakleti ateist i jugoslavenski orijentiran, sad je sve suprotno. Onaj devedeset druge, čuo sam, bio u HOS-u, svašta radio, a sad mu petokraka omiljenog kluba na profilnoj stoji!
Onaj bio zakleti Veležovac, a sad Zrinja iznad svega! Za koga ti je otac navij'o? Vi ste nama oteli stadion! Vas je postavila Partija, a nas ugasila! Kme! Kme! Onaj jeo sa mnom špeka, a sad kaže ni čut'. Onaj se grozio crkve, a sad u prvom redu, neprepoznatljiv!
Ona meni kaže da selim iz Bosne u Hrvatsku, ako sam Hrvat! On meni kaže da je Hercegovina vazda bila posebna, Bosna je od Ivana. Vi ste nama branili jezik. Vi nama kulturu. Vi ste okupatori! Vi ste agresori! Fašisti! Fanatici! Podstanari! Dvadeset tri posto! Manjino! A uša!
Zapravo bi se moglo toga nabrajati unedogled. Danas je svakodnevni komunikacijski folklor otišao do granice najružnijih krajnosti. Ovoga nije bilo u zoru Facebooka, kad smo bili svi nekako fini i druženja željni. Govorilo se fino. Ljudski. Umjesto prolaska kroz seciranja imena i prezimena, govorili smo bitno je da smo ljudi. Umjesto identifikacije sa svojima, pisalo se da ne dijelim ljude po naciji i vjeri, nego po dobroti. (Izlizalo se malo, zar ne?)
U međuvremenu, rekoh da ne znam točno kad je počelo pucati, ali je propuklo, mnoga lica su zamijenili grbovi, zastave, poruke i simboli. Čak i gdje su ostala blagim photoshopom dodirnuta suštinski su se promijenila. Facebook nam je možda načas pružio drugu šansu, ali i nju smo utopili u balkanski prosjek. Na kraju svaka ptica svome jatu…uz tek pokoje kukavičje jaje, kao ona iznimka koja potvrđuje pravilo.
Sve što je od Facebooka ostalo su beskrajne reklame, gomila sadržaja kojeg ne želiš vidjeti i tek pokoji preživjeli sudionik velike propuštene prilike, tog optimističnog povezivanja otprije petnaestak godina, sa širokim osmijehom i individualizmom umjesto kolektivizma. Čuči sam, nevoljen od jednih, ignoriran od drugih, omražen od trećih. Ne linkaju se stare pjesme, ne lajkaju se stari frendovi, svakim novim refreshom stižu nova kamenja smutnje i spoticanja i gotovo instiktivne, životinjske reakcije.
I tko se nije odfrendao na nacionalnim pitanjima, učinio je to jer mu je tuđa, nekad iskrena, a često odglumljena i našteljena sreća, jednostavno otišla na živce. Mrziš kad ljetuju, mrziš kad zimuju, mrziš kad su u društvu, smiju se i piju ili kad su sami na nekoj plaži i napišu ono zen. Ne, nismo postali bolji ljudi, u digitalnom smo svijetu još više pustili očnjake.
Nakon svega ostaju tek rijetki sa višenacionalnom strukturom frendova, rijetki neposvađani, rijetki mirni koji odolijevaju iskušenju da komentarom pokrenu ili dodaju ulje na vatru svađe, kao iznimka koja potvrđuje pravilo da se sve više mogu zateći samo jednonacionalni kružoci u kojima se gleda trnje u tuđim očima, a balvani u svom oku ne vide.
Status i pripadajući komentari uglavnom su samo jedna komponenta. A i ti krugovi sve su tanji, jer idu unutar komponenti dileme nametnute kao veće od života - partizani i ustaše, partizani i četnici, Bosanci i Bošnjaci, ćaciji i blokaderi, patriote i trojaneri, fašisti i antifašisti….i tako do kraja, dioba na diobu.
Usitnjava se krug za krugom i sve, valjda, vodi do točke u kojoj će svatko sam sa sobom na kraju razgovarati. Jer sve se svelo na verbalni sukob, omalovažavanje, vrijeđanje i isključivost.
Dijalog, razumijevanje, ljubav, poštovanje? Jok! Uostalom, jedino gdje se kružoci još sijeku su komentari na Facebooku, recimo, na našoj stranici. A i oni su tu samo da bi, k'o Mostar, tek formalno ispunili uvjet za multietničnost, ali ne nužno i za jednako razmišljanje o istoj temi. Naprotiv, stanje je zabrinjavajuće, stavovi su isključivo suprotni, ljudi i botovi ujedinjeni u mržnji.
I na kraju, kad su oni puno mlađi govorili da je Facebook mreža starih ljudi, pikirajući pritom na instagram kao svoj izbor, i nisu puno fulali. U međuvremenu su i seniori došli na pametne telefone i konačno maratonci, ono, baš trče počasni krug. Mudrost očekuješ, ali dobiješ to da upravo takvi na Facebooku i šire znaju biti najgori.
Čast izuzecima, ali nakon toliko godina nafutrovali su se da su čitav život živjeli u zabludi, pa nakon što su se u međuvremenu posvađali međusobno unutar svoje generacije, trude se u sudačkoj nadoknadi posvađati i sve (pre)ostale i spaliti pritom sve mostove.
I nije da im loše ide. A Zuckerbergu posve svejedno. Nije pravio mrežu zbog nas, ali ne vidim da ima išta protiv. Možda je mržnja, na kraju krajeva, i isplativija od ljubavi? Možda je to u Bosni i Hercegovini, ali i u svijetu, jednostavno tako?
