Naletjeh neki dan na Facebooku na jedan od onih postova koji ti valjda izabere neki od Zuckerbergovih algoritama. Ti, naizgled slučajno odabrani postovi su u zadnje vrijeme preplavili i potpuno potisnuli postove mojih vlastitom rukom odabranih prijatelja, što je, ako se dobro sjećam, i bio prvobitni smisao Facebooka. Uglavnom su neko smeće ili reklame, ali naleti i pokoji dobar, poput ovog o kojem vam hoću pričati.
Radi se, navodno, o jednom znanstveno dokazanom eksperimentu u kojem su miša posadili na vrh tegle koja je ispunjena baš do tog istog vrha nekom pšenicom. I kaže ova facebook forwarduša da je miš, očito oduševljen obiljem ispod njegovih nogu, krenuo proždirati pšenicu i potpuno zaboravio na sve drugo.
Jeo je, i jeo, i jeo, zaslijepljen tim izobiljem, nimalo ne shvativši kako je u pitanju svojevrsna klopka u koju je sam upao. Došavši do dna, shvatio je (ili se samo čudio) da pšenice više nema. I kako se nalazi na dnu tegle, čiji glatki stakleni zidovi mu ne dozvoljavaju popeti se natrag. Ostalo mu je samo da prosere što je požderao – i skonča u vlastitim govnima, i u prenesenom i u doslovnom značenju
Kako čak i facebook forwarduše znaju imati nekog smisla, pogotovo ako dođu u pravo vrijeme, tako se i ja poslužih ovom koju vam ispričah, kao analogiju našeg traženja da institucije rade svoj posao, da nadležni preuzmu odgovornost, da država uradi nešto. Obično to radimo kada dođemo do dna, kada shvatimo da smo upali duboko u rupu, a sve dok ima pšenice pod našim nogama – trpamo i ne pitamo se suvišno, briga nas gdje će naš sve to na kraju odvesti.
Mnogo sam srijeda uvečer ili četvrtaka ujutro, kad obično pišem kolumnu, proveo crtajući čitateljima jednostavnu jednadžbu o uloženom i dobijenom, gdje uređeno društvo ne pada s neba, niti nam ga donose stranke kojima dajemo glas, niti će nam ga donijeti stranci u nekoj od donacija.
Uređeno društvo dolazi tako da svaki mogući pojedinac u ovoj zemlji, a poželjno je da nas je što više, shvati da sve polazi od njega, a institucije su tu samo da nas na kraju nekako poravnaju u podnošljivu gomilu. Što je više svjesnih i savjesnih to institucije odgovornije i bolje rade posao, to nadležni lakše uređuju stvari, to država efikasnije funkcionira.
No, mi ne igramo tu igru. Mi žderemo što nam je pod nogama i upadamo prema dnu sve više i više, jer smo zadovoljavajući primarne potrebe i nagone, a dopustili smo da nas se svede baš na to, zaboravili da je kretenski očekivati od drugih da poštuje norme i zakone, ako ih ti sam ne poštuješ. To „drugi će“ nas je dovelo gdje već jesmo. A zakucalo nas je univerzalno opravdanje koje glasi „…a kako mogu drugi?“
Uvijek netko drugi, a ne mi. To je ono što je genom svog našeg jada. Od izlaska na ulicu da bi se tražila pravda, preko podnošenja prijave da bi se tražio zakon, pa sve do samokontrole u kršenju propisa, uvijek postoje zamišljeni drugi koji će podnijeti teret i podmetnuti se umjesto nas. I stoga nema pritiska na institucije, nadležni ne osjećaju da su nadležni, a država ima oblik amorfne primitivne zajednice.
Zato nam se događa sve što nam se događa. Eto, priznajte, radije grickamo pšenicu u svojoj tegli, a baci nam se pod noge, tu i tamo, sasvim dovoljno, pa tek kad dođemo do dna kukamo. Kao što se ručak planira dok vatra još nije zapaljena, tako se i društvo i država oblikuju i kad je, naoko, sve u redu. Kod nas se na to poziva tek kad dođemo do kraja. Stihijski, s ogromnom dozom jalovog pametovanja, obično vuk na kraju pojede kenjca.
I ostanu i dalje institucije. I nadležni. I državni službenici. I javna uprava. I policija. I tužiteljstvo. I sudstvo. Koji, zapravo, jako dobro rade svoj posao. Vrlo, vrlo dobro.
Da ne rade, vjerojatno ne bi dobili plaću. Logično. A jeste li čuli da nekad nisu dobili plaću? Da im je ostalo neisplaćeno sve od prošlog travnja jer nisu dobro radili? Niste čuli? Možda niste čuli od grickanja pod vlastitim nogama? Ili su opet krivi drugi?
Društvo koje navodno tražimo - uređeno, odgovorno i koje radi po zakonima, dobit ćemo samo ako se kao pojedinci odreknemo stečenih navika da su drugi uvijek i problem i rješenje. Sve polazi od nas samih. Prvo prvi, pa tek onda oni drugi. I sve polazi od prvih, makar i najsitnijih koraka. Kao što svako veliko putovanje započinje prvim korakom, tako i promjena svega što ne valja u sustavu počinje time što se ti sam zapitaš gdje ti također nisi okej i gdje ti možeš od sebe pridonijeti da društvo bude odgovornije?
Recimo da počneš parkirati auto na mjesta koja su za to namijenjena ili da platiš obveze koje uporno izbjegavaš? E, to je prvi korak koji će, ako ga dovoljno nas učini, sutra oporaviti ovo društvo i ostaviti ogoljele i na puškometu one tvrdokorne, s kojima će se, pritisnute našom odlučnošću u inzistiranju na normalnom funkcioniranju društva, morati pozabaviti i nadležni i institucije.
A sve dok to ne učinimo, ostat će samo na prosvjednim šetnjama s kratkim rokom trajanja, lako promašene teške poruke upućene na pogrešne adrese. Ostat će sve na mrežnim komentarima s uvijek istim frazama i porukama mržnje kojima uništavamo svaku promjenu nabolje u samom začeću – i ostat će aktivizam za bolje društvo na kojem, sve tišem, i sve tananijem glasu razuma, kojeg će malo ljudi slijediti.
Jer, dokazali smo toliko već puta, radije ćemo za galamdžijama, bahatim prodavačima magle, šarlatanima i frazerima, nego za učenim i bogobojaznim ljudima dobrih namjera. Radije ćemo za lopužama, sve im veselo kličući u nadi da im ispadne štogod i za naše džepove, nego za onima koji nam obećavaju krv, znoj i suze, ali bome prvi zavrću rukave. Ako ovih zadnjih uopće ovdje više ima. Ako ih nismo istrijebili kao onog rijetkog tritona u Prokoškom jezeru.
I ostat će tako, našim sveukupnim ponašanjem pružen vazda veliki alibi svima u lancu ishrane da nastave raditi svoj posao, kao i inače. Za redovnu plaću, kao i inače. Bez odgovornosti i bez straha od posljedica, kao i inače. I onaj miš u tegli pšenice ostat će kao naša slika, kao i inače. Jer prvi korak je konačno koraknuti preko ruba tegle. Pa što košta da košta.
