Da često ne pogledam kalendar točno bih pomislio kako je izborna godina. I to onaj finiš, ona sprinterska disciplina kroz zadnjih nekoliko dana pred izbornu šutnju, kada se potpuno spušta gard, kada se gađa najoštrijim izjavama i upire prstom u glasače da, ako ne glasaju, eto ovih drugih da nas sjebu.
Uranila, što nije ni čudo. Izborna godina već dugo vremena, naime, ovdje traje stalno, sa kraćim prekidima, ali u zadnjih nekoliko toliko su se skinule rukavice, pokrenuli inati i pustili jezici, da me je točno strah što nas tek čeka u bliskoj budućnosti. Jer arsenal teških kršenja prava, običaja i morala u međusobnom prepucavanju, već je nategnut toliko da kipi preko davno uspostavljenih krajnjih granica. Nezaustavljivo, neograničeno…
Količina onoga što se može podvesti pod dvije prilično poznate fraze „Naše područje, naša pravila!“ i „Njihovo je da seru, a naše je da nas zaboli k…c!“ tolika je da je gotovo nemoguće sve pohvatati i na dnevnoj, a kamoli na tjednoj bazi, a rezultat svega je poprilično rasulo sustava, mrtva slova na papiru i reakcije koje se množe, možda i srećom, isključivo u medijima i na društvenim mrežama.
I tu, kao u svakom kazališnom komadu ili dobrom romanu imaju kratak uvod, razvoj radnje, brzu kulminaciju i zaključak. S tim da je zaključak uvijek jednosmjeran i po pravilu usko vezan uz osovinu nacionalnost počinitelja – nacionalnost komentatora. Ako nije samo nacionalnost isključujuća, vazda ima i političko opredjeljenje kao džoker.
I sve to je elementarno loše, zapravo pogubno za mnogo toga u ovoj zemlji. I zemlju, onako, u cjelini. Ali ne toliko loše za njezine najprostije faktore. I ne mogu oteti dojmu da je to tako davno negdje zacrtano i da tako, čini se mora biti. Jer, drukčije, očito, a probalo se, ne ide!
A pogotovo loše je za još tinjajuću alternativu. Koju će, ako se ovako nastavi, ma sve da se predstavi k'o nikad do sad, otpuhati i najlaganiji povjetarac sa uvijek istih polaznih točaka. Jer, uz toliko nalijepljenih etiketa i nesposobnost da ih se odlijepi, pfuuuu – ode alternativa! Zlobnici će reći, ako je ikada i postojala na ozbiljnom nivou i pri ozbiljnoj podršci.
Ne može se, baš se ne može, protiv spomenika, zastava, simbola, ekskluzivnih tumača prošlog rata i svih novih ratova, u džep spremljenih bivših vojski, prava na tumačenje zločina, prvokupa obilježavanja datuma i stalno prisutnih manira informativno – propagandne djelatnosti i odjela za moral.
Možeš se gol skinuti i na glavu nasaditi, govoriti o konkretnim životnim problemima, ekološkim problemima, ekonomskom razvoju i mjerama rasta, ali džabe sve. Dovoljan je jedan grafit, jedan srušeni ili podignuti spomenik, jedan natpis na povratničkoj kapiji, jedna smotra ratnih zastava, da ti sav trud izgradnje neke alternative ode niz vodu, da se nikad ne vrati. Dovoljno je samo malo da te više nitko i ne primijeti.
I to je taj šah - mat u partiji koja se uvijek iznova vraća i traje zapravo odvajkada. A ti, ostaje ti izbor, nije da je malen, hoćeš li u toj partiji biti blizu Kralja, sutra možda već i Kraljice. Hoćeš li preuzeti ulogu (pre)skakača, oglušiti na sve i držati se čvrsto i bez emocija k'o top ili ćeš izigravati konja koji skakuće da bi ga žrtvovalo čim zagusti.
Istina, najčešće ćeš završiti kao pijun, ali igra je takva da ne možemo baš svi velikim koracima naprijed. Budi zadovoljan ako mic -po mic doguraš donekle, a da te usput ne izbace iz igre veći igrači od tebe.
No, nećemo se lagati, najveća je mogućnost da ćeš biti netko iz publike. I da ćeš opet gledati isti onaj početni raspored protiv kojeg, u osnovi, više i nemaš ništa konkretno. Niti imaš s kim.
Partija se, svi su izgledi, nastavlja tamo gdje je stala prošli put kad su igrali najčešći rivali. Ovaj jedan zadnji, reklo bi se jezikom popularnog toplog napitka, tri u jedan, ubilo ga sjedenje na hladnom kamenu, kruženje unutar davno udarenih okvira, preznojio se, upiš'o se, otići će se presvući - i veliko je pitanje hoće li se ikada vratiti. Tako je kad čunu guraš u tuđe gaće.
Ako se i vrati, primijetit' će kako mu više nema skakača. I oni skužili kako je uranila izborna godina i kako valja zauzimati pozicije ukoliko ne želiš završiti u zadnjim redovima publike, izbačen iz igre k'o kakav pijun.
Igrat će se na istoj ploči. I u staroj, svima poznatoj, vazda efikasnoj Sicilijanskoj obrani. S tim da, uz očekivano dinamičan početak i napade crnog i grčevite obrane bijelog, na kraju ne gine jedan teški, masni remi. Na zadovoljstvo svih involviranih. Osim pijuna i vazda nerealnih romantičara u publici.
