Jedna od prvih pogrdnih rečenica koju ti zalijepe negdje sredinom osnovne škole i koja te onda prati kroz školovanje, pogotovo ako si sklon doći doma s neočekivano lošom ocjenom, a roditelji priznaju samo najbolje, je ona kad ti kažu da si neodgovoran.
Ona obično ide objašnjenje kako su oni tebi sve dali, kako su ti sve omogućili, kako nisi gladan, nisi ni žedan, imaš sve što zineš, kako oni rintaju tolike godine za tvoje dobro, kako ti je zimi toplo, ljeti hladno, kako imaš sve što oni nikad nisu imali i što njima njihovi roditelji nikad nisu omogućili - tvoje ostaje samo učiti – i ti opet zasrao stvar!
Ti si neodgovorni dripac, draže mu sa ekipom gluhariti iza škole ili tumarati gradom, nego zagrijati stolicu! Ti si neodgovorni bezobraznik, kojem će se, vidjet ćeš, ta neodgovornost jednom obiti o glavu!
Nije to samo pitanje ocjene, nego ti onda nakače sve što im je do tada smetalo – i to što ne pospremaš krevet, i to što čarape umjesto u korpu za veš ti gurneš pod kauč, i to što ti je soba pokrivena sa „dva centa prašine“ i što ambalaža od grickalica leži svuda po podu.
Neodgovoran si ako nisi izbacio smeće, a rekli su ti triput, da ne bi slučajno zaboravio. Neodgovoran si kad si trebao kupiti dvije stvari, a ti do izlaska iz haustora već jednu zaboravio.
Neodgovoran si ako su ti dali dvadeset maraka za užinu, a ti spiskao na kavu s rajom. Neodgovoran si ako si lovu od rođendana umjesto na novu jaknu potrošio na „plejku“.
Neodgovoran si kad su ti lijepo rekli da ne voziš dok ne položiš i kako far i žmigavac danas koštaju bogatstvo. Uostalom, slobodno upišite na ovu listu što god vam padne na pamet. Jer neodgovornost u očima roditelja stalna je i uporna – ne ustaješ se na vrijeme, ne dolaziš na vrijeme, ne ženiš se ili udaješ na vrijeme, ne dobivaš djecu na vrijeme, što uopće misliš sa svojim životom?
Pod uvjetom da shvatimo obitelj kao temelj jednog društva, onda je logično kako je država njegova sveukupnost, krovna organizacija. Provodeći život u Bosni i Hercegovini katkad se pitam postoje li u ovoj zemlji uopće neki roditelji, netko tko će te u neka doba sjesti za stol i ozbiljnim glasom ti reći kako si neozbiljan i kako to više ovako ne može!?
Da ti netko s visine i mrka pogleda kaže kako nema tolerancije za tvoj javašluk, samovolju i lijenost! Nema šanse za tvoje "eskapade", opravdanja bez pokrića i kršenje pravila. Da postoji netko tko nema pardona za tvoje pušenje u školskom WC-u, tvoje opijanje s društvom na zidiću i tvoje sitne kriminalne radnje otuđivanja ili oštećenja tuđe imovine u svrhu stjecanja kratkotrajne materijalne koristi, čiste obijesti ili stjecanja ugleda među društvom.
Kratak i jedini istinit odgovor je – nema! Ne postoji! Ova zemlja nema roditelje. I pitanje je je li ih ikada i imala. Možda su se tu i tamo pojavljivali neki skrbnici, namjesnici i nametnici, možda bi se proglasio kakav otac svih nas, ili bi ga proglasilo, ali stanje društva govori samo o neodgovornosti, nemoralu, lopovluku i nemaru.
To što djeca ove zemlje uglavnom kmeče, uopće to ne znači da su ona plod bilo kakvog roditeljstva. Možda su nas spustile rode, donijele vode, bar tako bi se reklo kad naši izljevi ljubavi riječima uopće ne odgovaraju činjeničnom stanju na terenu, tamo gdje svaki grabi sebi koliko može zagrliti.
Kad pogledaš svakodnevno stanje, osvrte, reakcije i komentare, ne samo da se ne možemo složiti tko je ovu kuću uopće utemeljio, gdje, kada i kako, nego i, osim što znamo da postoji, nećemo se složiti ni koliko je vremenski dugo to postojanje. Ne znamo ni pod koliko krovova prdimo i smrdimo povazdan.
No, to ionako nije previše bitno za ključni moment ove priče – iako se mnogi u ovoj zemlji u nju busaju, kao u vlastitu majku se kunu, dok drugi barem zazivaju nekakav sistem koji će, poput stroga, ali pravedna oca, dijeliti pravdu, ako treba i šakom, istina je kako je naše društvo poput napuštena djeteta bez roditelja – zapušteno, divlje i neotesano. Vulgarno, lažljivo, prijetvorno i sklono učiniti sve ne bi li opravdalo svoje postupke.
I veliki je problem što se ogroman broj takozvanih običnih ljudi tako ponaša, a još veći problem je, naravno, što se tako ponašaju gotovo svi koji, kako se često kaže, obnašaju veoma odgovorne funkcije. A zašto? Ponovimo još jednom – zato što neodgovornost u ovoj zemlji nije kažnjiva i što te nitko u ovoj zemlji neće dočekati jedne večeri i reći ti da zatvoriš vrata, sjedneš na stolicu i pod svjetlom lustera lijepo ispričaš većima, mudrijima i boljima od sebe što si to, dovraga, učinio!? Taj sud ovdje ne postoji, pa i da ga stoput pišemo velikim slovom.
I ako se čudo dogodi pa se sud pretvori u Sud, tu onda upadnu naše standardne teme kojima se vatra vatrom gasi – ili oni lakozapaljivi i lakomisleni među nama, tupani sa društvenih mreža koji pišu – A ova zemlja vam je sve dala, a vi je ne volite! Gonite se odavde! I ode sve u tri….
Naravno, i ako su kojim slučajem u pravu, nisu u pravu što taj bijes kanaliziraju i adresiraju samo na one druge, padajući u zamku lažnog patriotizma, a ne videći kako ova zemlja nema one koji je vole više od drugih i ne uočivši kako svatko uzima ono što može i kako lakše može. Bez straha da će dobiti po prstima ili roditeljskom pažnjom biti sasječen već u pokušaju.
Neodgovornost, ponavljam, u ovoj zemlji nije kažnjiva. Kako te, uopće, mogu zbog neodgovornosti kazniti institucije koje uporno njeguju istu takvu neodgovornost, ili barem neku nenadležnost? U ovoj zemlji nije neodgovorno uzeti novac, uredno podignuti plaću, koja na papiru nagrađuje odgovornost funkcije, a onda se ponašati posve neodgovorno, usput se, poput lažljiva tinejdžera, pokrivati time da su ti samo namjestili jer si to i to, kao ono kad si u mladosti rekao da te mrzi učiteljica.
U ovoj zemlji neodgovornost smrdi od glave do repa i natrag. Smrdi već od izlaska na ulicu i završava u političkim emisijama nakon Dnevnika. Neodgovornost se vozi doniranim i propalim gradskim autobusima, nepregledanim međugradskim prometalima i laganim prolaskom na tehničkom.
Neodgovornost se vozi crnim skupocjenim limuzinama i SUV-ovima, ogleda u nedostatku osnovnih potrepština u školama i bolnicama, čekanju milostinje izvana i nakon trideset godina.
Neodgovornost vrišti iz sječe šuma, prekrajanja rijeka, uništavanja jezera i pretvaranja reljefa u apokalitične scene iz SF filmova B produkcije. Neodgovornost galami iz prizora sivih gradova, divlje gradnje, smrada i smoga. Neodgovornost ruši sve društvene norme, budi predatore, na površinu izbacuje zle i na čelo stavlja nemoralne. Neodgovornost stvara nove i nove žrtve, neodgovornost rađa nove zločine bez kazne.
Neodgovornost tukne čim probate pronaći zelenu površinu i uživati u pogledu, ili ne daj Bože, ležanju na zelenoj travi, a vonja čim se uključite u promet ili pokušate stati u red ne bi li riješili neki problem. Neodgovornost je svuda, oko nas i u nama. Užasno zaudara u javnim nabavkama, kolje za oči kroz odnos obećanog i ispunjenog, prožima smradom sve institucije, od školstva, zdravstva, javne uprave, pa do sudstva, tužiteljstva i policije. Neodgovornost vlada na izborima. Neodgovornost je naš odabir. A Dan žalosti naša realnost.
I dok pravi roditelji nikad ne propuštaju barem nekom zabranom izvesti dijete na pravi put i u konačnici ga spasiti, neodgovorno ponašanje ovdje nema tko sankcionirati. I zato nam ljudi ginu po cestama, starci gore sprženi i ugušeni u svojim sobama, a smrt vreba svaki dan kroz nikad kontrolirane vatrogasne aparate (ako uopće postoje), električne instalacije i fasade starije od stanara. Ovo što imamo sad još je dobro, čeka nas još previše toga što je trebalo preventivno popraviti, ali nema koga da se sjeti, pokrene i regulira.
Ova zemlja nema roditelje. Ova zemlja je dom za zabrinutu djecu čija zabrinutost kopni u međusobnoj mržnji, toj crvenoj krpi kojom se skriva svaka neodgovornost.
Ova zemlja nema ni neku imitaciju brižnih, zabrinutih i ljubavi punih roditelja. Ona ima neke, nazovimo ih tako, staratelje, koje poprilično boli uho za nju. I gomilu nekih vazda prisutnih likova, monolita i preskakača, koje zanima samo ostavinska rasprava i što je čije i dokle je čije.
Nekih likova koji se lažno predstavljaju kao očinske figure, a zapravo su zli ujaci, pogane strine i slatkorječive pokvarene jetrve. I većina nas upravo sliči njima, puno više nego što sličimo nekome tko je zaslužio topao, obiteljski dom. I dobre, stare i poštene roditelje, pune ljubavi i dobrote.
