Jednom se provozah s prijateljem u njegovom automobilu marke Volvo. Bješe to na samom početku dvijetisućite godine, u vrijeme kad je još uvijek na ulicama bilo dosta auta sa samo jednim vanjskim retrovizorom, onim lijevim, vozačkim. No, svejedno se gledalo u prošlost kao da ih ima svaki auto po deset.
I sjećam se dobro kako je taj Volvo na desnom retrovizoru imao sitno na staklu ispisano – "Objects in mirror are closer than they appear", što bi prevedeno na naš značilo da su objekti bliži nego se u ogledalu čine.
Bješe to upozorenje za vozače da ne vjeruju previše ogledalu i da je ono tu prije svega zbog mrtvog kuta, tog vražjeg problema svakog vozača. Pedantni Šveđani tada su mislili na sve, doduše, ponukani američkim normativima, ali bješe mi golemo to da netko brine da pogled unatrag može biti varljiv i fatalan.
Bješe to neko drugo vrijeme kad je reklama s porukom "Inteligentna rješenja iz Švedske" graničila s prihvaćenom istinom i kad smo mislili da, evo još malo, i samo što i mi nismo u društvu tog inteligentnog zapadnog svijeta. Uostalom, bila je ta furka, za to smo se, je li, borili. Da budemo Zapad.
I prođe otad dvadeset pet ljeta, a ja stalno imam taj dojam gledanja u retrovizor. Barem ovdje kod nas. Okolo se puno toga zbilo na putu prema naprijed. U međuvremenu je Volvo otišao u ruke Kineza, usisavač marke koja se hvalila inteligentnim rješenjima iz Švedske pokazao se glupljim izborom od bacanja na smeće zdravog i pravog, plavo -bijelog galamdžije iz Čačka, usisavača marke Sloboda, model 700K.
Bješe to vrijeme kad je u raskidu s Istokom bilo kul novostečenu slobodu trampiti za srebrnu classic kreditnu karticu i peglati istu za ono što ti suštinski ne treba, ali brendirano čedo inteligencije zbilja je izgledalo superiorno Slobodi i toj plavo – bijeloj inkarnaciji ruske rakete za kućno usisavanje prašine. Tiha voda brijege dere, gdje neće bolje usisavati?
I neki dan opet sjednem u jedan Volvo nakon dugo vremena. Sjetih se tog natpisa, pogledam u ogledalo i nema ga. Ništa ne piše. Dobro, drugo je vrijeme, mrtvi kut rješavaju senzori, kamere od 360 stupnjeva i slična električno – senzorska pomagala, a kontam i kako možda više ne vrijede američki standardi k'o nekad.
I onda na radiju čujem najnovije vijesti i rekoh sam sebi, možda nema natpisa, ali duh pogleda u retrovizor i dalje vlada ovdje kod nas. A objekti poput izbora puno su bliži nego što izgledaju.
Vidi se iz aviona, opet će se žvakati iste stare žvake, prebrojavati naši i njihovi, natezati oko simbola i granica, ložiti narod oko naoko gorućih tema, dok će one životno važne svi opet objesiti mačku o rep.
I tako zajapureni u inat ćemo odabrati one koji će opet sisati budžet naredne četiri godine boreći se tobož za nas, a uredno polagati patriotsko i drugo oružje pred najezdom privatnih inicijativa koje će izmusti i zadnju kap iz ovih rijeka, zagaditi i zadnju plodnu zemlju i srušiti sve zeleno više od jednog metra, dok se mi glođemo oko vazda istih tema unutar vazda istih i davno povučenih granica i vazda istih aktera jedne te iste predstave.
Opet ćemo gledati u retrovizor i opet nećemo vidjeti ništa naprijed. Doduše, ni pogled unatrag neće nam biti puno bistriji. Baš kao ni do sad. I opet će objekti iz prošlosti biti bliži nego li se na prvu čine. Pa pisalo ili ne pisalo upozorenje, bit će tako.
Ali, što bi se reklo, očigledno tako volite. I zato ćete opet zaslužiti zastupnike koji će puno galamiti, a malo uraditi, koji će vam dati dojam da će potući neprijatelja u vaše ime, a zapravo koalirati s tim istim neprijateljem, koji će vam obećati konačnu pobjedu, a zapravo osvojiti još četiri godine vječne odgode iste kao nagradu. I tako opet u krug.
Toliko galame iz dana u dan ne bi nadglasao više ni plavo – bijeli 700K. A prašina se toliko diže da ne znam koji usisavač to više uopće može pokupiti. I ne znam je li uopće postoji interes ili volja da se barem malo stvari smire i prašina bar malo slegne.
