Aj na zemlji
Često se pitam čime to Mostar opravdava kvadrat stambenog prostora od četiri ili pet tisuća maraka? Neću ovom prilikom o kvalitetu same gradnje, to neka brine onaj koji odnekud pronađe lovu za stanovanje.
Ne, neću niti o tržišnim anomalijama i demonstracijama pohlepe koje traju i traju i koje kroz čitavu regiju pronose sve više i više cijene koštanja stanova. Neću niti o inflaciji i sve skupljim materijalima. O nedostatku radne snage također neću, kao što neću o tome da i najgori majstor, ako se majstorom uopće može zvati, danas bezobrazno traži doktorsku plaću.
Sve što želim je zapitati se zašto bi netko „kehnuo“ četiri, pet tisuća, ako je dignuo do(životni) kredit, onda vjerojatno i više, da bi živio baš ovdje?
Grad koji peče
Je li grad baš toliko propulzivan, optimizmom nabijen, što bi jedan izborni slogan rekao - razvojan, siguran ili možda toliko cool i šik, da vrijedi pet tisuća maraka po kvadratu, odnosno par tisuća za mjesečnu ratu, vjerojatno i puno više, ovisno o veličini nekretnine, kreditnoj sposobnosti sretnika, njihovom „učešću“ ili broju otplatnih rata?
Je li ovdje zbilja toliko idealna klima, pa da samo ona opravdava barem dvije tisuće maraka u toj cijeni? Jeste li sigurni da žega, koja počne već negdje u petom mjesecu, a zapravo već u drugom, spoje li se dva sunčana dana već pališ klimu u autu, jest sinonim za dobru klimu? Onaj ćelopek, prženje već od devet ujutro, tropske ljepljive noći i znojenje bez da si se fizički aktivirao, jesu li to znaci da živiš u super podneblju, pa kvadrat mora koštati malo masnije?
Mostarske kiše kao iz kabla, bura koja vraća djecu iz drugog u prvi razred, je li to nešto zbog čega možeš reći da nigdje nema ljepše? Vrijedi li pet milja to što možeš još za trajanja kalendarske zime uslikati se u bašti kafića na zubatom suncu u nekom duksu i poslati to rođacima koji su još u bundi, kao dokaz ovdašnje dolćevite? Vrijedi li objava na facebooku ili instagramu tolike novce?
Grad na sva četiri žmigavca
Je li se za tu cijenu kvadrata dobije i propisani kvadrat zelenila po glavi čovjeka? Dobiju li se za tu cifru uređeni parkovi, šetnica uz rijeku, plaže, tereni za golf, staze za trčanje, ravni i široki pločnici, beskrajna parking mjesta, mreža biciklističkih staza, logično raspoređeni pješački prijelazi, široke i prohodne ulice ili savršeno uredni prometni znakovi?
Je li se za „pet milja“ dobije okruženje uznapredovale infrastrukture, sa velikom dvoranom i zatvorenim olimpijskim bazenom, baza za bolju budućnost vas i potomaka, sa čistom autobuskom stanicom koja ne izgleda kao ona u Černobilu i autobusnim kolodvorom u koji može isprve ući autobus bez da ga blokiraju nepropisno i posred ceste parkirani automobili? Dobije li se grad koji ne podivlja kad počne kiša i u kojem radovi traju do ne zna se kad?
Dobije li se stanovanje po mjeri ovog stoljeća, gdje ne gledaš u tuđi prozor ili ti se vrlo brzo automobili ne propnu sve do ulaznih vrata? Dobiješ li miran i siguran put od kuće do škole ili pravi avanturistički trip po labirintu u kojem ti prijete bahati vozači, nedovršeni radovi, nepostojeće oznake i postojeći kaos? Dobiješ li barem neki znak da će svakim danom biti sve bolje po tom pitanju?
Grad koji nikad ne spaja
Dobiješ li u toj cijeni perspektivno okruženje, mjesto u kojem se može napredovati školovanjem, učenjem, radom i zalaganjem? Dobiješ li okoliš u kojem ti ne prijete prešućene deponije, zagađenja iz kojekakvih izvora i počinitelj pobjegao u nepoznatom pravcu, a sve zbog nedostatka volje, nimalo hrabrosti, manjka odgovornosti i nepostojanja nadležnosti? Dobiješ li u toj cijeni razinu gradskih usluga dostojnu uloženog? Dobiješ li laki prilaz, za ne daj bože, vatrogascima, hitnoj pomoći i radi li za taj novac policija svoj posao, pa makar i samo ona prometna?
Dobije li se za tu lovu grad po mjeri čovjeka, grad kućnog reda i jasnog poštivanja normi i zakona? Dobiješ li jasnu listu prava i obveza, jasnu viziju da se isplati biti fin i kao građanin i kao susjed? Dobiješ li, uostalom, sve potrebne papire, da se zna da je tvoje i da se zna što je tvoje?
Dobiješ li redovan odvoz smeća, spalionicu, kolektore i svježe vjetrove s planina, dobiješ li dojam da se radi na stalnom poboljšanju uvjeta življenja i da nećeš uskoro živjeti kao u akvariju? Dobiješ li dojam da je svaki dan sve bolje školstvo, zdravstvo, da su bolje gradske službe i da će svaku uništenu klupu, išaran zid, iščupano drvo ili rupu na cesti već sutra netko zakrpiti?
Velika halabuka
Dobiješ li za uloženo skoro pa čist zrak, čistu pitku vodu i dojam da netko brine da okoliš bude tip-top. Da se sade novi drvoredi, uklanjaju svi bespravni objekti, šire uske ulice i da netko vodi računa da nema više točkastog urbanizma koji grad pretvara u favelu?
Dobiješ li za te novce kulturu, umjetnost i znanost, sigurnost i bezbrižnost, dobiješ li dojam da ne živiš u gradu koji katkad baca na Divlji Zapad, Bliski Istok ili Južnjačku utjehu i koji, eto, sutra može krma tamo, pramac ovamo, k'o Titanik? Dobiješ li osjećaj da ti je ovdje isto kao bilo gdje u Europi, samo malčice nesavršenije, ali zato ipak nešto jeftinije. I da za tu lovu imaš, što ono kažu, punu šaku brade?
Ako sve ovo dobiješ, da ti pravo kažem, pet je zbilja malo. A čini se da, kako stanovi idu, što bi se reklo, k'o halva, nitko i ne postavlja previše pitanja, a pogotovo ne pita za cijenu. Što nas dovodi do jedinog pravog pitanja – zašto se, čemu uopće, ja često pitam čime to Mostar opravdava kvadrat stambenog prostora od četiri ili pet tisuća maraka?
