Pod tuđom maskom ljakse se živi

Svake godine krajem osmog mjeseca, taman na onom prijelazu između uživanja teško zasluženog odmora i nervoze nadolazećeg kraja ferija, u Mostar se spuste mnogi dobri ulični umjetnici iz cijelog svijeta. Ove godine po četrnaesti put, ako je vjerovati Bljesku. I svake godine ja dobijem priliku napisati isto.

Za razliku od mnogih festivala, u zemlji u kojoj se svašta festivalom zove, gdje isti često služe tek da organizatori pokupe neku laku lovu pod krinkom, recimo, nekakvog pomirenja, harmonije i zajedničke nam budućnosti, te imaju takav utjecaj da se nitko, osim organizatora, ne bi ni počešao da se ukinu, Street Arts Festival iza sebe barem ostavi nešto konkretno, nešto što je tu kroz cijelu godinu. Zapravo, ostavi nešto za duže vrijeme svima nama, i domaćima i stranima.

Slučajna strana ulice

Ostavi festival iza sebe razigrane fasade, nekad malo neobična, nekad lako razumljiva, ali svakako fascinantna djela umjetnika, koji naše sive, istrošene i ratom ranjene zidove ožive slikom i porukom najvećeg formata, što oku naviklom na jezik umjetnosti može stvoriti dojam da ovdje svašta damo, ali umjetnost i slobodu izražavanja ne damo!

Dakako da se divim ljudima koji su tu ideju donijeli u Mostar, cijenim njihovu volju da to izguraju već tolike godine, jer, bez obzira na omjer uloženog i dobivenog, svaki festival, kad -tad, zapadne u veliku generacijsku zamku, ono kada se stara raja umori, a mladi ne mogu, ne znaju ili neće, ono kad se količina entuzijazma ne da obnoviti niti nekom realnom cifrom.

Dakako da mi je drago da i danas, kao i prije petnaestak godina, u Gradskoj upravi postoje ljudi koji neće stopirati ovakav projekt, kao što većina projekata stane čim se zaustavi redovno financiranje izvana. A još mi je draže što dijelim grad s nepoznatim ljudima koji nemaju ništa protiv da baš njihova zgrada dobije umjetnički pečat.

Zapravo, iznova mi vraća nadu da živim u drukčijem gradu i među drukčijim ljudima nego li moje blago mizantropsko biće (stečeni refleks, molim lijepo!) ikada želi priznati, a nakon godina iskustva življenja u ovom gradu, koje bi se moglo sažeti u onu staru – Znam ja nas, jeb'o ti nas!

Fasada drži, dok temelji klize

Dakle, koliko god mi bilo milo da baš u Mostaru postoji ovakav festival umjetničkog izričaja, da baš u mom gradu već tolike fasade krase ogromna i dojmljiva umjetnička djela, nekako se ne uspijevam oteti dojmu da je ta naša urbana razglednica zapravo naše lažno predstavljanje. 

Ne mogu pobjeći od osjećaja da murali ipak ne odgovaraju stvarnom karakteru ljudi i grada, te da se po tom pitanju malo što promijenilo sve ove godine otkad se festival održava.

Macolom usitnjena remek djela i dalje leže i postoje u javnosti tek od datuma do datuma, muzeji su mislena imenica, slikari umiru u brzom zaboravu, piscima se dive još samo drugi pisci i manjina onih koji znaju sva slova, a kulturni događaji, nije da ih nema, drže se u granicama, ma koliko se entuzijazam želi preliti okolo.

Neki drugi gradovi, oni u kojima nije sramota sjesti u autobus i čitati knjigu (kod nas bi vas uglavnom gledali k'o neku budalu, kad bi vas imao tko pogledati u poslovično sablasno praznom autobusu), njima je nešto ovakvo šlag na tortu.

Neki drugi gradovi, urbani ljepotani uređenih drvoreda i parkova, gradovi puni ljudi koji kupe smeće iza sebe, poštuju pravila urbanog življenja i općenito su tako dobro organizirani i svjesni da se kultura u njima sama od sebe nameće, baš takvim gradovima ovakve fasade stoje prirodno i lijepo. Nama stoje kao – fasada!

Slikom na sliku

Mostaru stoje, ne baš k'o piletu sisa, gluho bilo, nego nekako kao kad lijep salonski šešir staviš na neopranu i u kosu i bradu zaraslu glavu.

I nije pritom, da me krivo ne shvatite, nikakav problem niti u festivalu, niti u umjetnički oživljenim fasadama, niti umjetnicima, jednostavno je problem što suštinski ovaj grad nije zaslužio sve to.

I što znalački iscrtane fasade zapravo skrivaju trulež i ne pokazuju našu beskrajnu volju da čuvamo i pokazujemo umjetnost pod svaku cijenu, nego da na zgodan način sakrijemo ono što je ispod fasade.

Mostar, ovakav kakav jest, skupa sa svakodnevnim ogledalom svojih stanovnika, sve je samo ne podloga za umjetnost, osim ako umjetnošću ne smatramo navijačke murale, grafite i naljepnice po prometnim znakovima. Mostar ne živi umjetnost, ona ne živi u Mostaru i što se tiče mnogih njegovih stanovnika, izuzecima koji su još pritom i uporni, vazda velika čast.

Davež, gnjavež i bol u dupetu

Umjetnost je većini udisača zraka ovdje nepotrebna stvar u životu. Čak i onima kojima je posao iz budžeta grabiti novac kojim se finacira kultura, ona je, čini se, davež, gnjavež, smor i čista bol u dupetu, u svakoj pojavnoj formi.

 Dovoljno je, uostalom, vidjeti koliko uzvanika zbilja pohodi umjetničke događaje i po kojem aršinu biraju biti prisutni.

Dođe mi da kažem kako je civilizacijski iskorak vrijedan divljenja u ovim okolnostima činjenica da, ipak, većina murala na neku foru preživi sve naše pohotne porive za uništavanjem, gaženjem i rušenjem.

I to vam je jasno čim se malo osvrnete ovim carstvom ružnih urbanih pejzaža, divlje gradnje, sumnjivih dozvola, predimenzioniranih apetita, beskrajnih PVC otvora, ispucalih vanjskih zidova, nedovršenih pločnika, sve rijeđih drvoreda i automobilima silovanih zelenih površina.

A pogotovo vam je jasno kad uđete dublje u strukturu ovdašnjeg življenja, gdje riba možda smrdi od glave, ali rep najviše ubija od smrada.

LažMO predstavljanje

Ponavljam, nije za to kriv festival, želim mu dug život i sve više dobrih umjetnički odrađenih fasada. Želim mu da me i dalje zaustavljaju po gradu simpatični Španjolci, Škoti ili Nizozemci, sve pitajući da im pokažem kako doći do zgrade s ovim muralom na slici u mobitelu. Zapravo, možda dijelom sebe želim živjeti i dalje u iluziji.

Ali, osjećaj je jači i uvijek jednak onom kad im uljudno pokažem kako doći do murala, usput morajući preskočiti kruti otpad, zatrpane kontejnere, neuredne površine s rijetkom travom i nerijetkim blatom i smećem. 

Osjećaj je isti kao kad ih uputim da ne sijeku kroz nikad do kraja demolirane objekte, da se ne ozlijede, nego da idu friško demoliranim dječjim igralištem, pa ako uspiju proći pored nepropisno parkiranih automobila izaći na ulicu…i tako dalje i tako dalje, što bi rekao jedan u izjavi neshvaćeni, još uvijek aktualni predsjednik – prvo sapun, onda tek parfem!

Zapravo, osjećaj je, da sutra SIPA krene hapsit' zbog lažnog predstavljanja, Mostar bi bio uhićen jer se lažno predstavlja kroz divne murale, a zapravo nije ni tako cool, ni tako groovie, ni tako fancy kako bi te velike slike dale naslutiti.

Grad umjetnika, pjesnika, ljudi velikog srca i otvorenog duha, širokih pogleda i beskompromisno uvijek spremnih umrijeti u ljepoti…aha, jes', ali malo sutra!