Mi smo takvi kakvi jesmo. I tu preko noći nema pomoći. Promjene mogu doći samo polako, dugotrajnim i iscrpljujućim korakom. I vjerojatno dugim i iscrpljujućim korekcijama, koje ovdje malo tko želi uraditi i dugim i iscrpljujućim kaznama, koje nitko ne želi ozbiljno implementirati.
Dotle, ostaje utjeha da ipak nismo ni tako loši, niti tako drukčiji od drugih. Samo toliko malo znamo o sebi, a pogotovo malo znamo o drugima. Zapravo, vrlo malo znamo o bilo čemu. I bojim se da je trend imanja sve manje znanja nezaustavljiv. Uglavnom slutimo, pretpostavljamo, nagađamo. Igramo se majkama sviju zajeba, kao da je u pitanju nacionalni sport.
No, da mi ne pobjegne utjeha. Neki dan čitam kako su u Italiji službeno usvojili novu riječ. Dolazi iz jednog od mnogih talijanskih dijalekata, ispravite me ako griješim, bješe bolonjski, ili u širem kontekstu emilijanski. Ta riječ piše se ovako – umarell. Tako se, u osnovi i čita. Umarel.
Ako već niste do sada naišli na taj podatak, sad se pitate što, dođavola, znači taj umarell. E, to vam je u doslovnom prijevodu mali čovjek. I to ne bilo koji mali čovjek, nego onaj penzioner, umirovljeni mali čovjek, koji se obično može primijetiti blizu nekog gradilišta ili tako nekog događaja, kako nadgleda radove, iako za to nit' je pozvan, niti ovlašten, u pozi značajnog, blago ljutitog pogleda, ruku skrštenih na leđima. I, naravno, ničim izazvan dijeli savjete i kritike, iako ga nitko nije pitao za mišljenje.
Eto, talijanski jezikoslovci, vjerojatno i sami uvjereni u istinitost i učestalost ovakvih nadrkanih pojava u svakodnevnici, odlučili su jednom rječju definirati, jednom za svagda, tog malog sivog čovjeka, koji kao da je čitav život čekao svoju priliku da s visoka kritizira i misli kako sve to može i mora bolje.
Mali čovjek u trenucima dokonosti postoji svuda. Ima takvih po čitavoj Europi. I svi su nešto ljuti i nadrkani. U međuvremenu riječ je došla i do Švedske, gdje je proglašena novom riječju godine, tako da su i Švedi neizravno priznali postojanje vlastitih zabijača noseva u tuđi posao.
Eto, ne moram ni govoriti da smo i mi kao i oni. Imamo mi tih umarella na pretek. Samo, kod nas su umarelli i sami izvođači radova, tako da nije neuobičajeno vidjeti kako jedan radi, a njih sedmorica glume umarelle. Imate dojam da su kod nas svi na gradilištu penzići, a jednom palo na pamet da nešto čeprka, a drugi ga mudro, ruku skrštenih na leđa, rentgenski nadgledaju i savjetuju. I svi su plaćeni za to, a budžet sve tolerira.
Ima umarella ovdje gdje god baciš pogled. Od komentara na društvenim mrežama do anketa na televiziji ili osvrta na situaciju uz prvu jutarnju kavu, gdje god se okreneš ovdje svi sve znaju, a pogotovo znaju što je najbolje uraditi. Dok nitko drugi nema pojma, ne razumije ili ne zna, naši umarelli naoko znaju sve i da bi to dokazali oni ljutito psuju, galame i lupaju.
I dok su vani rubna pojava, vrijedna cinizma i humora, kod nas su ipak pravilo, vrijedno bola i tuge. I to pravilo koje radi nevjerojatne stvari – tokom godine skupljeno nezadovoljstvo pretočeno u niz zahtjeva za nužnim promjenama, na kraju kanalizira u jednu točku – ponovno davanje glasa za jedne te iste. Sve porive za micanjem s mrtve točke, čitavo mapiranje onoga što ne valja, zgužva se i baci.
To, da mi oproste talijanski originali, ni njima ne bi palo na pamet. Čak što više, čini se da smo ovdje avangarda za njih. Otišli smo daleko, do krajnjih granica, pretvorili ulogu umarella u stil života – ono kad izgledaš zabrinuto, ali odlučno, no od toga ništa ne bude. Ili dijeliš svima savjete, a sebi ne znaš dati niti jedan. Ono kada znaš što je rješenje, ali nemaš muda ni oprobati.
Nije to samo umarell, ima tu mjesta za još puno riječi. I sve se mogu grupirati u podskup – prdimahovina. Dobra riječ. Istinita. A tako malo se koristi. Što je prava šteta, jer bi u 99 posto slučajeva bila najbolji komentar na sve u našoj zemlji.
