Čuli ste već puno puta onu o slonovima i ugaženoj travi. Kad se slonovi biju, budi siguran da trava prva strada. Navodno afrička drevna mudrost. Neš' ti Afrike i mudrosti. Da su mudri valjda bi se oni nešto pitali u ovom svijetu? Ovako, zadnja rupa na svirali.
No, nije Afrika jedina. Kako ono jedan ne tako davno reče za jedan nama jako blizak grad na moru – Isto Afrika, samo sa strujom! Bilo ih je i uvrijeđenih, ali treba ponekad biti i realan.
No, dobro zvuči ta fora sa slonovima, mora se priznati. A trava, to smo, između ostalog, svi mi ovdje. Mali, nebitni. Nismo bili puno veći ni ranije, možda smo bili tek gadan busen, na koji je i najveći slon mogao nezgodno nagaziti i izvrnuti nogu, a nitko, pa ni slon, ne voli da ga boli.
Danas smo valjda svjesni kako ima i nešto sitnije od trave. Ljudski mravi i njihovi smiješni mravinjaci. Zabavljeni svojim malim i beskorisnim mitovima o veličini. Slonovi za njih još manje mare, ali gdje slonovi puno ne tabaju i mravima se može. Mi nismo ti, mi ne živimo u radu i ne gledamo da se ne bavimo tuđim poslima.
Slonovski ratovi veliki su i strašni, onaj najkrupniji i s najdužim kljovama, čini ti se da im nema ni kraja, a ni početka, u svakoj je gužvi i u svakoj se najviše pita. Gazi li gazi, ne treba mu dozvola, niti bi je tražio. A od koga bi je i tražio?
Postoji li možda neka globalna udruga, nešto kao neko slonovsko vijeće, pa da moraš njih pitati ako želiš malo prošetati kljove po savani i propuhati surlu?
Iz trave bi se možda nekima i pričinilo da netko gore iznad svega vuče konce, određuje pravila fair playa, ali kad se teška slonovska noga iznenada spusti na mravinjak, bude ti sve jasno, ali ujedno bude i kasno.
Posredno, i papiri s navodnim pečatom slonovskog vijeća, oni kojima se mravi okolo nadmudruju, gube na bitnosti. Koliko zbilja vrijedi nešto što ne vrijedi za svakoga ili nešto što ni u snu ne može zaustaviti slona, ali mravima bi k'o trebalo određivati život? Koliko vrijedi nešto što možda i ne postoji ili postoji samo na papiru koji u slonovskom svijetu i ne znači puno?
Postoje li, uopće, više ikakva pravila i norme ili je to odavno spaljena iluzija? Pišu li pravila ipak samo najveći i najjači, oni s veličinom u tonama i metrima u kljovama? A sve drugo osim ravnoteže sila, baš kao u fizici, vodi u kaos i eksploziju?
I što je činiti mravima? Navijati za svog favorita i nadati se njegovoj naklonosti u nekoj budućoj unutarmravinjačkoj kavgi? I usput činiti sve da ne ugazi u bijesu i na tvoj mravinjak? Ili se ukopati čim dublje i praviti se već mrtav, ili barem nezainteresiran?
Slonovske ratove smiriti ne možeš, mravlji ratovi ionako su smiješni sa slonovske točke gledišta, ali ne možeš reći da mravima puno ne znače. Imitirati slonovski hod u uskim mravljim hodnicima groteskno je, ali ne mogu se oteti dojmu da u ovom našem mravinjaku ne odzvanja bat slonovskih koraka.
Ne trese kao kad pravi slonovi stupaju, ali tehnička priprema na pristojnoj je razini i mnogi mravi ufuravaju u bitnost, kao da su neizostavan dio slonovskih obračuna. Kad je bal, nek' je i maskenbal. Afrika sa strujom još je i ozbiljna priča.
A uvijek nekima dobro dođe kad je ovako. U ovom mravinjaku, za razliku od mnogih drugih mravinjaka, sve, pa i ono najgore, nekako dobro dođe samo da se ništa ne radi. Sjedi i čekaj, zauzmi položaj, navijaj, pa što Bog dadne.
I moli da pobijedi tvoj slon, pa da onda, u projekciji želja i u inat dušmanu, riknete skupa, ono kad i on pobjedonosno rikne u noć, i tako pokažete svoju zajedničku moć. Pa nek' drugi mašu papirima, pravilima, pečatima…
Nas i Rusa trista miljona, rekao bi u ona doba neki stari svijet.
Đe mi, đe Rusi…a tek đe miljoni.
