Gotovo da nema dana, a da ne pročitam kako je stradao neki motociklist. U jeku ljetne sezone kao da je ta paralelna sezona stradanja onih vozača koji preferiraju dva umjesto četiri kotača.
Neki od meni dragih ljudi, dobrih poznanika, uostalom, kroz minule godine otišli su na onaj svijet jašući svoje motore. I sve jedno stradanje moglo se izbjeći. I dok automobil još i oprosti pogrešku, pokloni ti često šansu da još jednom ozbiljno razmisliš o svemu, motocikl to radi mnogo rjeđe. I možda je i u tome njegova iskonska čar, ali i umiranje u ljepoti ipak je umiranje.
Prema motorima i njihovim vozačima imam dvojak odnos. Iako se nisam nikad nešto spomena vrijedno ložio na motore, ako smijem priznati vazda mi nešto lijeno, poznajem većinu marki i modela i razumijem strast koja čovjeka pogoni da posjeduje i vozi motor. Motor gledam s divljenjem s tehničke strane, znam kakve sile ima na svojoj strani i koje ga to sile učas mogu uništiti. Motorima se divim, no živim u dijelu svemira gdje se rijetko kada divim i njihovim vozačima.
Poštujem i cijenim one koji svoju strast baziraju na umjerenoj konzumaciji užitka, voze dobre motore, još bolje održavane, te se u čitavoj svojoj pojavi trude prvo zadovoljiti sebe, a kidaju asfalt samo kada triput provjere vjetar, znajući pritom ne samo da voze opasan stroj, nego da mu svaka budala na cesti iz suprotnog pravca učas može oduzeti život. Jer motociklist u raljama fizike samo je lutka koja visi o tankom koncu.
Poštujem zato ljude koji su svjesni, savjesni i staloženi. I to ne vrijedi samo za motocikliste, nego za sve nas u prometu. No, čini se da je sve manje takvih.
S druge strane, motocikl je odvajkada odličan poligon za usijane glave, raznorazne testosteron dilajle, kojima on služi kao, što bi vozačima automobila često spočitali, produžetak spolnog organa. Takvi, jednako kao sirovine za volanom koje su umislile da im je cesta privatna prćija (a nerijetko se isti likovi isto ponašaju i kad su na dva ili četiri kotača), kvare čitav moto svijet u očima drugih.
Pritom pravila za njih uglavnom ne vrijede, iako je i takvo društvo dosta nijansirano. I dok su neki obučeni po propisu, ali prometni propisi za njih ne vrijede, drugi su, ako treba, i bez čizama i bez kacige i bez odijela i bez majice i bez registracije (ili su neki kirurzi pa navuku masku). Često se čini i da su bez auspuha, te, dakako, bez ikakve želje da voze sporo i u skladu sa znakovima. Gužvu ne podnose, a gužva im je i iako imaju samo jedan auto pred sobom, u daljini.
Nekad ranije sam bio uvjeren kako motor iz mjesta, recimo sa semafora, ne može poći bez turiranja i buke. I kako ne postoji način da motor starta polako. A onda sam s godinama skužio kako postoje i takvi ljudi koji svojim motorom posve normalno, kao i ostali sudionici u prometu, krenu niz ulicu.
No, ovih galamdžija, nervoznih stiskača gasa i polaznika s mjesta u vatromet stilu još uvijek je nekako više. I moram primijetiti kako im je posebno omiljeni dio dana upravo noć. I to neki sitan sat. Kad spavaju ljudi, a dremljiva policija također sniva san o pravdi.
Ne bih da me se pogrešno shvati, nemam ništa protiv motociklista i njihovih ljubimaca. Svi smo mi ljudi sa svojim snovima i svojim nesavršenostima. Posebno nemam ništa efikasno u trenucima kada mi motor upada u makazice velikom brzinom i samo uz moje kočenje uspijeva izbjeći da se zalijepi za masku nailazećeg kamiona. No, bio bih krajne nepošten kada bih rekao da mi to ne rade ni automobilisti.
Što se tiče motorista, suspregnem emocije i uvijek pristanem odglumiti vozačku solidarnost kada čekam u koloni na granici, a motociklist nas sve pomnoži s nulom i klizne ravno do kućica. I nemam ništa protiv toga, zašto bi čovjek gorio na suncu? Zapravo, ne bih imao ništa protiv toga da i bilo gdje na cesti veliki broj motorista upravo ne čini isto – ne vole ispred sebe red, a niti čekanje. Pa te ostavi iza sebe da izgoriš u vlastitim emocijama, jer ti poštuješ ograničenje, a on je u "no limit" fazonu.
Nemam ništa niti protiv moto plemena, barem ne dok se ne pojedinci ne počnu ponašati divljački, namećući se kao autoritet u prometu i igrajući po svojim pravilima. Jer uobičajena pravila za njih ne vrijede. To je, je li, za nas obične smrtnike. Nije da takvih nema ni za volanom automobila, autobusa ili kamiona, no motociklist je gol u sedlu. A golotinju uvijek prvo primijetiš.
No, ako mene pitate, stvar je krivo postavljena. Motocikl je najslabija, najranjivija karika u prometnom lancu. Čak i pješak u gradskom prometu nije tako ranjiv, jer pješak često ima gdje i kuda pobjeći, čak ima i dovoljno vremena da izbjegne najgore. Pa, na kraju krajeva, ni fizika nije toliko protiv njega koliko je izražena kod vozača motocikla.
Možda bi već i dosta biciklista, a o njihovoj ugroženosti u našem prometu moglo bi se posebno pisati, potvrdilo kako je to kad ti se netko „uvali“ u putanju, presiječe ti put ili te hoće izgurati s ceste. I koliko si u tim trenucima nemoćan. A zamisli se na puno bržem stroju, koji usput siječe krivine i ravna linije. Tvoja greška ili njihova, svejedno, rezultat je porazan.
Motociklist, koji da bi bio zadovoljan učinkom, mora ujedno biti kirurški precizan, strogo skoncentriran i uvijek pomalo na rubu, nema previše šansi kad mu se kalkulacija pokaže netočnom. Niti ima vremena ispraviti se. Fizika, sve te sile akcije i reakcije, na čelu s onom ružnom i neumoljivom inercijom, tada se okome na krhki skelet i ono krvi i mesa oko njega.
Još ako se u proračun umiješao neodgovorni pojedinac iz drugog pravca, stvar je prečesto nepopravljiva, a ishod tragičan. U našoj prometnoj stvarnosti skoro da nevinih nema. No, rekoh, kamioni opraštaju gluposti bolje nego auto, a auto daleko bolje nego motor.
Još na našim cestama, sa infrastrukturom koja stenje pod kotačima, neošišanim raslinjem, čestim odronima, nepreglednim krivinama i bahatim budalama za volanom, sama pomisao na vožnju motorom tjera adrenalin kao neka luda igrica. Ali, to ne znači da se pozivnica u smrt mora prihvatiti.
Sporije, braćo. Mirnije. Staloženije. Pitomije. Uživajte u življenju. Ne budite još jedni inicijali iz crne kronike. Ne kratite ono što može dugo. A to vrijedi i za vozače na četiri i na dva kotača, pravila su ista za sve i ako danas misliš da si povukao Boga za bradu kršeći ih, već sutra ti netko tebi sličan može na isti način uzeti sve što imaš. Vrijedi i za "sirotilju" na skuterima, te drugim sličnim prijevoznim sredstvima na dva kotača.
Motocikl ne mora biti sredstvo vaše egzekucije, kad ste već tu zbog uživanja, onda uživajte. Ali zna se kako, zna se kad i zna se gdje. Nisu ove naše ceste baš vaš idealan playground. U ovoj igri nema devet života. Nema tu "play again". Nema tu "one more time". Nema reprize. Sve je uživo i sve je samo jednom – i sve je do jednom.
A to jednom na motoru dođe višestruko češće nego kad ste za volanom. Tko to do sad nije shvatio, molim, evo, da ne shvati prekasno.
Zamolit ću, zapravo, sve nas u prometu, da nam bude sve ovo jasno, jer već sutra bit će kasno.
