Mostar polako postaje dijagnoza. Infrastrukturno se, taman kad nam se učinilo da se dogodio neki trzaj, uvalio u govna. Stara infrastruktura stenje pod teretom godina, novija jedva drži, a najnovija se razvukla u nedogled, sa neizvjesnim završetkom. Puno radova, a malo rada, puno obećanja, a malo plana. Ne znaš tko pije, pretpostavljaš da znaš tko uvijek na kraju plati.
Nema dana da netko od čitatelja ne pošalje fotografiju nedovršenih poslova, očajno urađenih rekonstrukcija ili nečega što je trebalo biti, a nije niti započeto. Nema dana da u redakciju ne zovnu ljutiti, bijesni i očajni sugrađani. S pitanjem – dokle više?
Nešto je i urađeno, može se tu i tamo opipati neki napredak, ali ne mogu se oteti dojmu da je forca izgubila zamah. Svi aktualni radovi traju predugo, otaljavaju se, fušere i izazivaju muku u želucu onih koji ne mogu podnijeti ni navedeno, a ni ogromne gužve koje uzrokuju radovi odavno izašli izvan vremenskih gabarita.
Znate, gradovi su živa tkiva koja ne trpe stajanje. I dok se čeka svršetak nekih davno započetih projekata koji idu puževim korakom, neki nedavno završeni već pokazuju pravu prirodu posla. Ništa nije orlova vijeka i ponekad se čini kako je ovdje veliki uspjeh kad se nešto napravi, a još veći uspjeh ako se uspije održati u top stanju. Pogotovo ako je nešto što je već napravljeno tako urađeno da ona stara izreka „Drži vodu dok majstori odu“ dobije puni smisao.
Živcira nedostatak ozbiljnog planiranja, nedostatak ozbiljnog inspekcijskog nadzora, za popizditi su polovična rješenja i trapavo urađene stvari mimo svakog dobrog ukusa ili pravila struke. Živcira što uvijek iznova povjerenje dobivaju neimari koji su se već dokazali kao loš primjer. Živcira neozbiljnost i opće stanje neodgovornosti koje ljudima nabija tlak. Ukoliko se nisu pomirili sa stanjem i govore si kako će biti jednog dana.
Ali, u ogromnoj konkurenciji loše izvedenih projekata i polovičnih rješenja, jedan se ističe kao sublimacija svega što se u gradu događa kad su radovi i rekonstrukcije u pitanju. Jedan na tako jednostavan način opisuje prelijevanje iz šupljeg u prazno, bez penala, bez kazni ili poziva na odgovornost.
Evo, ako vas netko upita kako vi u Mostaru, radi li se išta, ne pokazujte mu ništa drugo nego ovo na slici. Nikad dovršeni pločnik, ili nogostup, ili trotoar, uz onu malu spojnu uličicu koja vodi pored igrališta Desete osnovne škole, a spaja Omladinsku (Hrvatske mladeži) s naseljem Eksperiment.
Sve je tu, uživo i na slici, radovi koji su se otegnuli k'o gladna godina, bez table i bez roka završetka. Tu je i dokaz prvog rješenja, čudnog i nesvakidašnjeg, pogotovo za Mostar, da se zaobiđu stabla i pločnik odradi u cik – cak varijanti. Naravno, uz rizik da će pješaci ionako pronaći svoj vlastiti put.
No, onda odjednom, iznebuha, neki dan dođu majstori i popilaju oba stabla. Što je sad to? Otkud promjena plana i čemu sad cijela cik-cak priča? Kome su ostavljeni panjevi i postoji li plan da se to iščupa i posade skroz nova stabla? Svaka normalna gradska uprava poslala bi plan medijima i obavijestila građane što je na stvari. I zašto se uklanja tih par stabala i zašto po ćelopeku tuda nije više lijepo hodati jer ubi sunce k'o Mike Tyson u najboljim danima.
I tako, stoji scena, sa friško posječenim stablima i cik-cak nogostupom, koji, usput, još nije završen i odavno stoji na stand – by aranžmanu. I sve nam je ovako. Dođu i posijeku, volja im pod Starim mostom, volja im ovdje ili bilo gdje. Obnove parking, ne urade do kraja, obore stara stabla, nova ili ne posade ili postave pa im crknu. Na nekim mjestima još vire kabeli, negdje je već propalo, udubilo se, lako nogu slomiti.
Imaš dojam da ovdje sve može proći. I nered i nerad. I radovi mimo plana. I planovi mimo rada. Ali si nekako siguran da se sve uredno naplati. I prilično redovno preplati. Od naših novaca, ako ste slučajno zaboravili. I da se, usput, netko gadno zajebava s nama.
