Umrijeti zdrav i av, av, av!

Iako sam se nekoliko puta već pokušavao odviknuti od čitanja komentara ispod vijesti, moram priznati kako nisam uspio. Vjerujem da ovo postaje disciplina poput odvikavanja od cigareta. Bilo da je riječ o anonimnim likovima po portalima ili poluanonimnim osobama s društvenih mreža, uz najbolju želju i najveće htijenje, nikako se otresti navike da ih kliknem.

Znam, nisu zaslužili, nema ih racionalne potrebe uopće uzimati u obzir, ali ne mogu odoljeti. Kažu da nije zdravo pratiti ih, da čitajući ih stekneš pogrešan uvid u realno stanje društva, da su tamo u komentarima u pitanju tek egzibicionisti, ljudi željni pažnje i tako dešperatno žedni ljubavi, jer tko će normalan uopće reagirati na nešto prije nego li je i procesuirao vijest? Tko će bistar uopće htjeti svađu šireći hejt?

No, izgleda da sam uvid u komentare shvatio kao priliku da na licu mjesta zagazim u socijalni eksperiment, da pogledam u oči zvijeri. Baš kao nekom avanturistu s bičem i Semir Osmanagić šeširom, liku iz petparačkih romana, mene privuče neka nevidljiva sila i ja ozbiljno uronim i analiziram komentare. Ne, ne priznajem ono pusti budale, jer komentari nisu benigni kao što se misli, oni su megafon i uporno ponavljanje u javnost plasiranih fraza, misli i ideja.

Oni nisu tek puko očitovanje pojedinaca, zaštićenih nadimkom ili generiranim imenom s avatarom koji ne znači ništa i ne prikazuje nikoga. Oni nisu nebitni, jer njihova privlačnost, ona ista koja i mene privuče da ih čitam i analiziram, privlači i mnoge druge. I krajnji rezultat je kako je danas važnije ono što se komentira, nego ono što se u tekstu piše. Od teksta je dovoljan naslov. Ma, dovoljno je samo da je objavljen, da postoji. Ostalo će preuzeti komentari.

A u komentarima svega – od botova i ljudi sa osam različitih profila, do običnih, naoko normalnih ljudi, koji su, eto, našli shodno da se jave. I, uglavnom, da se s nekim zakače. Sada tako romantično izgledaju vremena dominirajućih desktop ekrana, kad smo lovili IP adrese, pa skužili kako iza tri profila koja se svađaju ispod vijesti stoji jedna te ista osoba. Danas taj tip manipulacije i ne treba. Narod se dobavio pametnih telefona, stekao iskustvo na društvenim mrežama, šajbaju svi, od 7 do 107. I, recite što god hoćete, nisu komentari više iznimke, nego gotovo pa pravilo po kojem je lako proniknuti u matricu razmišljanja ovdje.

Kad si iskusan u čitanju komentara ništa te više ne može začuditi. Sav jad, bijeda i zapuštenost lokalnog čovjeka već ti je odranije poznata. Sva sporost i neučinkovitost društva i onoga što zovemo sustav, ali teško da sustavu sliči, već je pročitano kroz komentare. Čitav jedan sistem vrijednosti koji ovdje vlada već se procijedio kroz komentare i teško da ćete u njemu naći bilo kakvu vrijednost.

Lijenost, zavist, omalovažavanje, predrasude, mržnja, neargumentirano dokazivanje, laž i obmana. A iznad svega nenačitanost, neinformiranost – i nedostatak volje da se to promijeni. Eto, to su komentari, ali to je, uz upornu i višegodišnju vladavinu komentara u medijskom prostoru digitalnog doba, i ogledalo ovog društva, ovog naroda i ove zemlje. Nažalost, virus nije samo lokalno zahvatio.

No, hajde da s teorije pređem na praksu. Neki dan preminuo je dr. Emir Solaković. Između ostaloga u bogatoj biografiji doktor je postao i popularno TV lice, koje se često referiralo na zdrav način života i davalo savjete kako živjeti dugo, sretno i aktivno. Iako se s doktorom nisam u svemu baš slagao (no, kao neškolovan medicinski kadar zadržat ću to za sebe), sviđalo mi se što i ovdje postoji netko tko će narodu objasniti da ima života i izvan trokuta ćevap – burek – janjetina i kako nije sramota trčati, vježbati i ili voziti bicikl, nego je sramota gurati bojlerčinu ispred sebe.

Rahmet mu duši, naša javnost na vijest o doktorovoj smrti, ona ista koja u komentarima dotiče sve bjelosvjetske ratove i probleme kao da su ovdje skuhani, reagirala je kako i priliči društvu s gore navedenim osobinama – ružno je reći, ali s nevidljivim, ali čitljivim podsmijehom. Živio je zdravo i vidi ga – umro! Doktorov odlazak odjednom je mnogima dao forcu da bez zadrške objave kako od zdravog života očito nema ništa i kako ništa ne može zamijeniti dolćevitu u kojoj se masan burek slijeva niz bradu, janje znoji na ražnju, a ćevap po peti put u pet dana slijeva niz ždrijelo.

Naravno, ne zaboravimo i one koji po principu da voli Bog komentatora svog, rutinirano zaključiše kako je Svevišnji svima zapisao sudbinu i dao broj koraka i kako tko trči taj sigurno ode ranije. Zato je, valjda, bolje leći na kauč, autom umjesto pješice, s guza na guz, nego trčeći. Uglavnom, kao da su jedva dočekali, kao da im je netko dosudio penal.

Mentalna nehigijena i zapuštenost ljudi ovdje je strašna. Nije to samo doktor, nego bilo tko koji se drznuo nešto drukčije učiniti, promijeniti, napredovati, pogotovo ako je u to uložio napor, delegirao znanje i odricao se.

Između naslaga masnoća pokatkad se javi još samo kakav komentar, pun lošeg kolesterola, užegnut od stajanja u redu za pamflet. S Bogom kao zamišljenim prijateljem koji, ziher smo, odobrava sve naše postupke i koji blagonaklono gleda na odumiranje komunikacije, kao iznimne ljudske osobine -  koja se sve više svodi na brzopotezno slijepo vjerovanje u ono što nam je niz dlaku, te papagajsko ponavljanje senzacionalističke mantre. Kroz, naravno, polupismen komentar i u njemu već generiranu mržnju, kao početak i kraj bilo kakve diskusije.

Ponekad mi dođe, a i to sve češće, da je ovdje džaba krečiti. Popišat će ti se po zidu, izrigati ga i očešati autom, evo, čim prije. Jer, jednostavno, to tako ovdje hoda. Ne od jučer i ne od postanka društvenih mreža, nego smo zahvaljujući njima konačno dočekali bolje vidjeti kako stvari zapravo stoje.