Tko je ubrzao vrijeme?

Imate li i vi dojam kako vrijeme ubrzava? Imate li i vi dojam kako dani prolaze brzo? Zapravo, ne samo dani, tjedni se tope kao sladoled na suncu. Taman što si ustao u ponedjeljak ujutro, već si u sred srijede. Taman to skužiš, a u to je već petak, nisi se ni okrenuo, evo prođe vikend. I opet ponedjeljak. Kao da je onaj prošli bio jučer.

Mjesec izađe učas. Nisi se ni naviknuo pisati mu redni broj, on već na polovici. Ne prođe puno, a on već na izmaku. Godine se slažu jedna na drugu kao popeglani ručnici. Više ih i ne razlikuješ. Nagomilale se u izraz „Prije koju godinu ja…“.

A ta koja godina zna biti i 2021. i 2003., s tim da su se tebi sve one godine između njih slijepile skoro u jednu te istu godinu. Sve što ti se dogodilo bilo je ne tako davno, a zna biti i par desetljeća između događaja. Još kad ti kažu da si sada bliži 2050., nego 2000.-toj, točno te obuzme neki čudan osjećaj. I pitaš se – gdje ode vrijeme?

Evo ga ljeto. Raspust. Ne znaš za djecu danas, ali tvoji raspusti trajali su vječno. Čim odbaciš torbu, a to se činilo već u hodniku, s vrata, i navučeš "tene za igrat' lopte", počinjalo bi dugo toplo ljeto. Danas se ljeto čini kao nekad par tjedana. Proleti k'o komet. Nisi se ni pošteno opustio, već je deveti mjesec. Nisi se pošteno ni plaknuo u moru, evo povratka u realnost.

A nekoć odlasci na more podrazumijevali avanturu za avanturom, čitav dan u kupanju, čitanju stripova, igranju karata, gonje - ronje, picigina, lov na babe pod molom, skupljanje dagnji, kasnije romantične priče po mjesečini, ili prve šetnje u fazonu ljetne romanse. Dan i u gradu po ljetnoj žegi trajao k'o godina. Sunce se činilo kako satima stoji na istom mjestu. Danas godina umalo k'o dan. Sunce samo šmugne preko nebeskog svoda. Nisi pošteno ni došao sebi nakon buđenja, evo ga vrijeme za spavanje.

Stalno ti fali par sati sna, par sati za odmor, par sati da sve stigneš. Prolete dvadeset i četiri sata kao da ih Bog nije dao. Proleti tjedan ne znaš ni u što. Mjesec za mjesecom, potroši se kalendar k'o struja iz baterije električnog auta.

Kažu da to tako ide s godinama. Kad si mlađi još ti je svijet jedna ogromna poljana, učiš svaki cvijet, kužiš svaki detalj. Kasnije postaješ površniji, mnogo toga ti je ordinarno i uvijek isto i tvoj mozak se, kažu, igra s tobom. Selektivno pamti, puno toga s godinama preskače i čini ti se da vrijeme leti, jer se nema za što uhvatiti.

A nekoć, vele,  svaki detalj bio je vrijedan spoznaje, vrijedan učenja i vrijedan obzira. Tvoj mozak voli isticati, kažu, nostalgičnu notu i pojačano te hrani davno prošlim događajima iznova. Tu se sve činilo dužim, emotivnijim, toplijim i boljim. Sve proživljeno tada čini se stvarnijim i životnijim nego ovo danas. Ljubav je bila jača, tjelesnost stvarnija, poezija dodirljivija.

Kažu da je to normalno. Pogotovo u ovo digitalno doba, kad se izbombardiran vijestima, porukama i podražajima, naš mozak muči sa takozvanom digitalnom fragmentacijom multitaskinga – u kojoj se naoko mnogo toga događa, a zapravo se malo toga zapamti. Zato se bolje pamte i glupi detalji iz davnina, a ne znaš što si ono jučer jeo.

Plus, subjektivan dojam ukupnosti vremena – kad si dijete, živiš tek mali odsječak ukupnog življenja. Vrijeme se čini kao saveznik. Osjećaš da je u vremenu puno toga pred tobom. Kad si stariji, toga više nema. Osjećaš se drukčije i vrijeme ti polako postaje jegulja koja izmiče iz ruku.

Plus, evo i njega, naravno – stres! Kažu da je svakodnevni stres još jedan krivac što nam vrijeme brže leti. Fokusirani smo na ono što nas trenutno opterećuje i ne primjećujemo ništa drugo. Tako da nam se čini da dani prolete u ništa, a to proletanje piči k'o Usain Bolt u najboljim danima.

Svašta kažu. Ali, teško se oteti dojmu da je netko okrenuo prekidač protoka vremena sa keca na dvicu. Čak i na tricu. Na najjače. Samo što si registrirao auto, evo opet zovu da je vrijeme da se opet registrira. Opa! Osobna istekla ima godinu dana, a nema par godina da si je zamijenio. Joj, pogledaš datum – pa nije to baš par godina! Ali, činilo ti se da jest.

Čak ni ona fora s kreditima ne pomaže. Znate kako kažu, podigni kredit, što dugoročniji mogući, s ratom koja peče, i vidjet ćeš kako vrijeme ne mrda. Probao sam. Ipak se kreće. Brže nego sam mislio.

A opet, kao zadnja šansa, znate kako kažu, ovdje se vrijeme čini kao da stoji. Uz sve te uzaludne fraze, vazda iste likove, autoput kroz Bosnu i Hercegovinu, europski put Bosne i Hercegovine i Izmjene izbornog zakona, u istoj toj Bosni i Hercegovini. Sve se to slijepilo k'o dječje lizalo s kaučem i ne miče, ne prolazi, stoji u vremenu.

No, ne pomaže. Čak i ako vas godinama lažu, ogledalo vas ne laže.

Eppur Si Muove. A Tutta Velocità.