A sada – pljesak, ide svečana podjela!

Mostarom mirišu lipe. Toliko mirišu da je lipanj baš točno i baš prirodno ime mjeseca juna. I vruće je u lipnju, makar još kalendar ne pokazuje da je ljeto. Iznenadi nas vrućina svake godine, k'o snijeg one zimske službe.

Ove godine se pokušalo da lipanj u Mostaru bude još topliji, zagrijavala se atmosfera iz dana u dan, već par mjeseci, ali, da vam budem iskren, da nije društvenih mreža i poslovično hrabrog preseravanja istrošenih igrača i vjernih pijuna u vazda istoj igri revidiranja prošlosti, bacanja dimnih dok su stvarne namjere, dakako, skrivene, na ulicama ovog grada ništa se ne bi primijetilo.

Kao kad su u ratu najviše rokali da bi prekrili šverc, tako i danas najviše galame i lupaju kad se treba skrenuti pozornost s ušuškanih velikih priča i sumLJivih namjera. Podijeliti ljude ovdje je još uvijek razmjerno lako, i dalje se računa da puca grad po liniji k'o kokica, a događaji iz dalekih vremena najzgodniji su za to. Takozvana mobilizacija na suho. Tako se i ovaj lipanj mobiliziralo, ali odziv nekako tanak.

Mnogo toga se zaboravilo, mnogi su zaboravljeni, mnogo toga je teško provjeriti, a i oni s najboljim pamćenjem pomalo su oduzeli i dodali kroz godine, da više ni sebi ne vjeruju. Mnogi su sad bili i gdje ih nije nitko tad vidio, neki su viđeni i kad nisu bili, a neki kažu da ako ne znaš šta je bilo imaš koga pitati, a oni što ih treba pitati kažu da ih se više ništa i ne pita. Sloboda ponekad zbilja ne umije pjevati, kako su onomad sužnji pjevali o njoj.

Uglavnom, opet će sve proći kao i godinu prije. I godinu prije. I godinu prije. Svak' će proslaviti svoje, jer svak' je sebi oslobodio dovoljno prostora za to, kad već o oslobođenju pričamo, i opet se u putu neće sresti teze i zamjene teza. Ali, suštinski neće se dogoditi ništa. Jer devedeset druga je dovoljno daleka da se ne može jesti, piti ili od nje živjeti, ako to niste počeli raditi odavno. Dođe, prođe i vidimo se opet dogodine. Ostaje vrućina i brojanje turista. Do novog datuma potpunog nerazumijevanja.

No, ostanu mnoge podjele u lipnju, mimo ovih najglasnijih. Podjeli se Mostar u lipnju na one koji i dalje vjeruju da se učenjem i zalaganjem postižu rezultati i postaje netko, pa uvjeravaju djecu da nije strašno kao što izgleda i da se znanje kad-tad mora isplatiti. I na one koji znaju da se diploma lako kupuje, znanje piše na poklonjenom komadu papira, nabrzaka dopisanim ocjenama, a đak generacije prečesto postaje vezom i asistencijom utjecajnih roditelja. Sloboda nije božje sjeme, pa da ti je netko tek tako dadne.

U lipnju se podijelimo na one koji bezbrižno nastave s poslom i one koji dobiju otkaz, da bi opet dobili obećanje kako će u devetom biti pozvani i kako im, svega mi na svijetu, nitko neće uzeti mjesto dok oni sanjaju ugovor na neodređeno. Dok sanjaju slobodu.

U lipnju se podijelimo na one koji troše stari odmor, jer, eto, moraju, i odu negdje desetak dana. Ili one koji to još spoje s prošlogodišnjim bolovanjem. I na one kojima je odmor teško izborenih tjedan dana i to ne kad hoće, nego kad ih drugi mogu mijenjati. Ako su nezamjenjivi, onda ništa. Eto pa sredi produženi vikend, pa pjevaj o slobodi.

U lipnju se podijelimo na one koji jedva čekaju da školarce pošalju na kakav honorarni posao, da malo rasterete kućni budžet i da klinci, je li, nauče život. I na one koji svoje najmilije pošalju na gotovo tromjesečno ljetovanje, gdje je najzaposleniji dio tijela onaj prst za okidanje selfija i stavljanje atraktivnih poza i još atraktivnijih lokacija na društvene mreže. O, lijepa, draga, slatka slobodo!

U lipnju se podijelimo na one koji izdaju stan na dan, pa i više stanova na više dana, a o vilama s bazenom da ne govorimo. I na one koji će more vidjeti na dan. Možda i više dana po dan, ako ih ne odbiju cijene i gnjavaže na granici, tamo gdje se čovjek osjeti neslobodno i poput štiglića u krletci. U suprotnom, ne gine im stan na svaki dan.

A kad smo već kod stana, dijelimo se na one koji elegantno iskeširaju hladnih čet'ri, pet milja po kvadratu , i to ne po prvi put – i na one koji noćima ne spavaju kontajući je li život dovoljno dug za toliki stambeni kredit. Dovoljno dug za oboje.

U lipnju se podijelimo na razne načine. I nije svaka podjela duž Bulevara. Samo da se zna. Zapravo, kad malo bolje razmislim, najveće podjele u ovom gradu i nemaju veze s podjelama o kojima se stalno priča.

O ovim podjelama se uglavnom šuti. I trpi.