Gdje nestade dijalog?

U ona poratna vremena kad su nas stranci ovdje tako često i uporno učili pomirenju i snošljivosti često se spominjala riječ dijalog.  Još od Sokrata naovamo dijalog je uvijek imao jedno te isto značenje – razgovor dvoje (ili više) ljudi s namjerom da se, prije svega razgovara, odnosno pregovara, s namjerom da se detektiraju i razlože problemi, a onda i da se tim razgovorom riješe.

Dok su stranci naveliko hodali ovuda, trošeći sredstva, uglavnom novčana, malo na sebe, malo na nas, kroz razne seminare, treninge, seanse i "geteringe", naši su rado klimali glavom, okupljali se slušajući razne predavače koji su nam došli utjerati demokratsku i civilizacijsku misao. Boraveći na atraktivnim lokacijama o tuđem trošku naši su rado preskakali uobičajene prepreke zaostale nakon rata, obećavali kako će rado primijeniti stečena znanja, vještine i poglede u lokalnoj zajednici, te učiniti sve da osobnim naporima razviju naše zaostalo i ratom uništeno društvo i usmjere ga prema Europskoj uniji.

Uz plaćen smještaj, osiguranu klopu, ponekad i pokoju dnevnicu, relativno lako je bilo zatrpati ratne sjekire i zaboraviti sve tekovine prošlog rata, jer, pobogu, trebalo je ionako gledati u budućnost. A budućnost je, lijepo su nam i stranci govorili, u zajedništvu kroz dijalog. I, u osnovi, teško da se mogu sjetiti da nas je puno bilo protiv.

Posebno moje kolege novinari hrlili su jedni drugima u zagrljaj razumijevanja tih poratnih godina, uz asistenciju stranaca činilo se kako je rat bio samo ružan san, greška u kompjutoru, krvava fusnota, ali ipak fusnota naše zajedničke priče. Kad bi dnevni program seminara prošao, puno lakše se bilo pomiriti uz besplatnu cugu i gala večeru organiziranu novcem neke tamo vlade ili organizacije.

I političari i kulturnjaci i javni radnici i glumci, svi su s osmijehom čekirali svoju vizu za budućnost kroz serije i serije događaja kojima su nam stranci naumili promijeniti poglede, stavove i uvriježene predrasude. Po sistemu mrkve i mrkve, a nimalo batine, pokušali su nas naučiti kako se živi bez barijera i s međusobnim uvažavanjem. Stalno spominjući dijalog. prijeko potreban, esencijalan u svemu, njegovo visočanstvo – dijalog.

Mene je pomalo od toga zakačilo. Ne puno, koliko se inače moglo tih godina. Bio sam na nekoliko seminara i jednom "training for trainers" programu, ali dosta tadašnjih kolega nije propuštalo nijednu priliku da se uz seminare i programe, i uz stranu potporu, nauči kritičkom razmišljanju, razumijevanju i toleranciji. Neki nisu ništa prepuštali slučaju, pa su rado još jače klimali glavom i još žešće se obećavali dijalogu, a zauzvrat dobili priliku ići i u inozemstvo, razvijati svoje vještine na stranim učilištima i okititi se stranim diplomama. I, zbilja, činilo se kako će nas stranci uspjeti osposobiti dovoljno i u razmjerno ozbiljnom broju. I da ćemo uskoro i sami nepovratno uznjegovati dijalog.

No, ne lezi vraže, prošle su neke godine, mi smo malo više otaljavali nego su tamo negdje planirali, otegnulo se i to s našim dijalogom. Stranci su se krenuli pomalo kupiti odavde, sve teže opravdavajući utrošene novce, ali opet uvjereni da su odradili dobar posao i kako smo prešli granicu nakon koje nema povratka i kako sigurno slijedi nastavak dijaloga. Nećete vjerovati, ali i kod njih papir sve trpi. Po potrebi.

I tako, odoše oni pomalo. Ponestalo je treninga i seminara. Ima ih i dalje, ali ni blizu kao prije. U tunelu usred mraka zasjaše tek budžeti, javni novci i sve se nekako počelo mijenjati. Ostade samo okrugli trag na mjestu šatre. I ostade šatro pomirenje. Šatro dijalog. I šatro snošljivost.

Kolege novinari, neki od najglasnijih u obećanju rada na pomirenju, uz zakletvu da će raditi na širenju profesionalnosti i dijaloga, danas pišu huškačke tekstove, neki su se uhljebili pod stranačkim krilom, a neki uronili u politiku toliko da i ne prepoznaješ da su nekoć učili slušati drugog i drugačijeg.

Sve ono što su nas ovuda godinama pokušali naučiti izgleda da smo brzo zaboravili. Učilo nas profesionalnosti, a mi se prokurvali za novac. Učilo nas razumijevanju, a mi balvan u svom oku ne vidimo, dok od mrve u tuđem vidimo slona. Učilo nas da pišemo istinu, a mi uvjereni kako sve što mi napišemo mora da je istina. Učilo nas kritičkom mišljenju, a mi od toga napravili paravan koji nas štiti od tuđe kritike.

Ukazivalo nam kako nam je jedina ispravna budućnost u dijalogu, a mi sve pretvorili u beskrajne monologe. I samo i isključivo monologe. Ili, što bi u ona doba, nadahnuto, rekao Edo Maajka – kad nesta' meze, poče priča bez veze…

Zapravo, nije bez veze, pronađe se uvijek veza. I meza. Samo je sad poprilično toga s domaćeg stola. Uz domaća pravila igre.  Gdje nitko od tebe ne zahtjeva profesionalnost, moral i etiku. Gdje nitko ne traži ništa drugo nego da zauzvrat pričaš sam našem željenom odrazu u ogledalu i zajebeš bilo kakav dijalog. Tko je vidio popustiti, saslušati ili razumjeti? No chance!

A oni stranci, ponekad mi kažu da su se i oni znali lijepo ugraditi. Pa mi bude baš nekako milo, da ne kažu da je sve bilo džabe.