Letu štuke, letu kuke i motike
Ne znam koliko će vas uopće ovo čitati, prvomajska radost, još uz ovako predivno vrijeme, sigurno vas je istjerala napolje, što ne može uopće biti loše. Napuniti se dimom roštilja, ali usput upiti u sebe velike količine sunca, aktivirati D vitamin, neprocjenjivo!
Još dobro se podružiti, pojesti, popiti, malo se razgibati u prirodi, ne živi li čovjek upravo za ovo? No, pred kraj dana, kad energija splasne, sunce izmori, a želudac kaže ili ćeš ti stati ili ću ja krenuti, doći će vrijeme za otkačiti mobilni aparat sa bluetooth zvučnika, sjesti u dubok hlad i pogledati što ima novoga.
Nadam se da do tog trenutka neće nečiji roštilj izazvati požar. Mogli bi vidjeti onaj Air Tractor na djelu i prije sezone požara. Da, kad smo već kod njega, odmah da vam kažem, što se mene tiče – neka ga! Znam da ste očekivali nešto veće, nešto što gasi veliki požar jednim naletom i to s pola krila, ali što je babi milo…
Čak i iznajmljivanje Air Tractora izaziva u meni neki pozitivan osjećaj, toliko pozitivan da me, u osnovi i ne zanima previše je li skupo plaćen ili nije. Sam čin, sama odluka da se, nakon toliko obećanja i toliko razočaranja, napokon netko odlučio parkirati žuti avion na naš aerodrom, od mene ima podršku. Jer, previše je ovdje godina sprženo u obećanja, previše novca spaljeno u sumnjive tendere koji nisu ugasili ništa, da bih sada unaprijed osuđivao nešto za čim smo godinama vapili. Čak i ovi što danas „konstruktivno“ pljuju.
Sama spoznaja da imamo nešto što će, potencijalno, iz zraka pomoći ugasiti ili lokalizirati požar, spasiti ugroženu imovinu, možda i ljudske živote, a ponajprije malo olakšati napore naših vatrogasaca koji, dok mi hladimo jaja ispijajući kavu i sok s ledom, pijemo hladno pivo, možda ližemo sladoled i kukamo kako je vruće, krvare u znoju pentrajući se po našim brdima punih drače i oštra kamenja, dok ih zvizdan ćelopeči bez milosti, mene u startu čini spokojnijim nego jučer.
U zemlji u kojoj se ponekad čini da nitko ni o čemu ne vodi brigu, osim o sebi samima, u zemlji u kojoj je društveno korisno samo ono što krči put privatnom probitku, sezonska posudba Air Tractora čini se ozbiljnom rađom. U zemlji u kojoj smo godinama nijemo gledali kako nestaju šume i rijetki nasadi, baš patriotski, pa nam se to obija i obijat će se o glavu, najmanje što nam treba je unaprijed osuditi ili omalovažiti ovaj deal. Nakon prve sezone ćemo svi biti pametniji, nakon nekoliko mjeseci ćemo znati jesmo li posudili pravu stvar ili mačka u vreći, i to vreći bez dna.
A dotad, sve što vidim je gomila hejtera, onih koji standardno znaju bolje, a da pritom ne mogu povezati tri logičke postavke u jedan zaključak. Zapjenjeno traže već sada odgovornost, pa tko je uzeo lovu na ovom poslu, tko se omastio našim parama, jednako žestoko kao što su ljetima unazad pozivali grad i državu d'urade nešto jer izgorismo! Ali, ne, konačno, evo aviona, ali je on hejterima sad smiješan, premalen, prijevara od letjelice, ne može roštilj ugasiti, obični zaprašivač komaraca koji meda ne može iznad požara i slično.
Neću reći da ne ostavljam mogućnost, svega smo se nagledali, da ishod bude na kraju odgovarao nekom od podsmjehivačkih scenarija, ali uvjeriš se i previše puta da imaš posla s ljudima koji ni wikipediju ne umiju konzultirati, a kamoli pozvati u pomoć ili za potvrdu tvrdnje nešto preciznije. U nas ljudi to ofrlje, iz kuka, slobodnom rukom, k'o da s malterom rade, samo popljuju i živio! I nije to samo ovaj slučaj, zadržat ću se samo u Mostaru – ništa se ne gradi, ne valja! Krene se graditi, kuku ne valja! I pritom se javi sve, i obična gomila i politika, a bome i religija. Kako se kome namjesti.
Stoga ne treba niti čuditi kako nam dijelovi grada i dalje izgledaju jadno i ruševno i nakon toliko godina. Jer, sve što imamo nakon hejta je jedan veliki status quo. I jedno veliko ništa u vremenu i prostoru. Ponekad se sve doima kao inat u kojem je bolje da sve stoji, nego da netko od toga novce broji. A iz inata je kenjac crk'o, kaže narodna.
Da sam pao s Marsa i malo pratio situaciju ovdje kod nas, zaključio bih kako su samo dvije mogućnosti u opticaju – ili ništa i nikako – ili nešto i nekako, ali uz obilnu dozu korupcije. No, ima i treća varijanta, nešto i nekako, no bez korupcije, koje nema ako sam i ja nekako u toj priči. No, nit' sam ja s Marsa, niti je sve baš tako crno – bijelo, ali da su naši ljudi naštimani na crni filter, to se iz aviona, pardon, Air Tractora vidi.
Ponovit ću, nije da nas nije mnogo puta do sad opržilo ili razočaralo, ali opet sam siguran da se to dogodilo samo zato jer dalje od hejta nismo dobacili. Čim tema izađe iz fokusa, uzalud centar za istraživačko novinarstvo, uzalud aktivisti i sve drugo, vi već hejtate nešto drugo i tema svome jatu odleti. Ne valja tko je, ne valja što je, ne valja od koga je, ne valja čemu je, ne valja komu je. Sve dok ne zaigra mečka pred tvojim vratima.
A što se tiče Air Tractora, možda se već ovih dana uvjerimo da ipak može ugasiti roštilj. Vjerojatno i puno više od toga. I da možemo hejtati samo sebe, jer u ovih tri desetljeća nismo stvorili društvo koje može iškolovati pilote, kupiti avione i brinuti o svojim šumama i naseljima. Stvorili smo društvo podcjenjivanja, mržnje, oholosti i neznanja. Društvo hejta naših je ruku djelo, a time se požari ne gase, nego samo potpiruju.
A zemlja pod takvim društvom osuđena je biti najgora moguća verzija sebe.
