Kad se sretnu De Jure i De Fakto

Kao i mnogo toga kod nas, i riječ super, uvezena još iz latinskog, preživjevši pritom netaknuta kroz većinu europskih jezika, uspjela je stradati. Sve ovisno o tome kako je izgovoriš. Entuzijastično ili ispod glasa.

Jest da i dalje, kao udomaćena tuđica u sva tri ovdašnja jezika (malo li je), često ima izvorno značenje nečega što je bolje, više, iznad ostaloga, ali je kod nas jednako česta i kao potpuna negacija same sebe – ono kad kažeš super, a zapravo si rezigniran, razočaran, opet nanovo uvjeren kako je nešto propalo ili jednostavno kažeš super kad netko nešto razbije, rasturi, upropasti ili jednostavno prolije crno vino po novoj haljini.

E sad, nije da su nogometni superkupovi i napolju baš nešto visoko rangirani, čak naprotiv.  Iako ime sugerira da bi superkup trebao biti iznad svakog finala, nekako se ne uspijevaju nametnuti kao nešto više od umalo pa revijalne utakmice kojom se otvara nova sezona ili otvaraju nova tržišta, pogotovo ona u arapskim zemljama, bogatima naftom, a siromašnima tradicijom nogometnog spektakla. Ali, opet, pazi se da pogode trenutak i da privuku gledatelje i javnost.

Kakvi god da su, a jesu, u odnosu na naš nedavno oživljen domaći nogometni superkup, ti strani kao da su s drugog svijeta. Naravno, otkad sam se ostavio sportskog klađenja, što i vama najtoplije preporučujem, teško da želim išta predviđati, no teško mi je zamisliti, još po ovakvom vremenu, da će Bilino polje večeras ponuditi bilo kakav sportski spektakl dostojan uzvišene riječi super. I to ne samo zbog vremenskih neprilika, nego i iz razloga naših općih, bosansko – hercegovačkih prilika. Plus, četvrtak. Niđe veze dan. Termin ni tamo, ni ovamo, dva kola prije kraja prvenstva i tri dana pred utakmicu u kojoj jedan od sudionika superkupa, Zrinjski, pred svojim navijačima ima staviti točku na prvenstvo u kojem mu je puno toga puhalo u prsa.

Nevakat, rekao bi jedan moj prijatelj. I ne samo to. Superkup u Zenici bit će još jedna prilika da pogledamo našu dragu Bosnu i Hercegovinu ravno u oči, i to baš u vrijeme kada svaki pogled znači više od običnog pogleda. Klub iz Banjaluke, glavnog grada Republike Srpske (de facto) i klub iz jedinstvenog Mostara (de iure), zapravo zapadnog dijela grada (de facto) u srcu Bosne, na terenu gdje igra reprezentacija Bosne i Hercegovine (umalo ne rekoh u Zmajevom gnijezdu), za koju navijači oba spomenuta kluba ne navijaju (de facto), i tako dalje, sve znate. Sve vam je jasno. Tako su stvari ovdje posložene (de facto).

I dok superkupovi napolju još i žele biti neki spektakl, ovaj naš u Zenici, mogao bi biti sve suprotno. Dođu li navijači oba kluba u nekom zavidnijem broju, a opet nešto sumnjam u to, slijedi, pogađam, obostrano zviždanje intoniranju himne Bosne i Hercegovine, sve u skladu s okolnostima, stavom ili navikom. Ili iz sva tri razloga.

Ne dođu li navijači u nekom većem broju, što je na gore nabrojane razloge termina, vremenskih neprilika i okolnosti, posve izvjesno, možda neće biti zviždanja himni ili okretanja leđa istoj, ali hoće biti sablasne atmosfere koja je točka na i jedne sumorne sezone ispunjene nevjerojatnim događajima i antinogometnim situacijama u našem profesionalnom loptanju, sezone u kojoj je mnogo štošta obesmišljeno, sezone u kojoj se otišlo još korak dalje od do sad najudaljenijih granica apsurda. Sezone u kojoj je, uz sve apsurdne scene, na kraju prvakom postao ne onaj kojem je namijenjeno, nego kome je suđeno.  

Znamo kako nogomet na ovim prostorima odavno priča priče veće od samog sebe. S nogometnih terena polazilo je ono što smo brutalno upoznali tek nešto kasnije. Parole su zazvale netrpeljivost, ona je zazvala bijes, bijes je zazvao sukob, sukob je zazvao rat.

Kakvu priču će nam onda ispričati večerašnji superkup? Još jednu priču o apsurdu? Još jednu priču o besmislu? Još jednu priču koja će pričati o našoj međusobnoj otuđenosti i nerazumijevanju na sasvim dovoljno kvadratnih kilometara za sve? Još jedno veliko ništa, bez obzira na konačni ishod?

Navodno je bilo priče kako je naš superkup trebao biti odigran negdje vani, čak, po uzoru na velike europske nogometne saveze, negdje na Bliskom istoku. Pa se onda netko sjetio kako je to valjda i najveći apsurd u svemu. Ali, kako smo se postavili, kako se odvijaju stvari u zemlji i u nogometu, i Zenica se čini nekako dalekom za oba kluba, ne baš k'o Doha, Rijad ili Dubai, ali daljom nego što bi trebalo biti u državi koja je jedinstvena, nezavisna i nedjeljiva (de iure). A to će interes za utakmicu i sama atmosfera na istoj vjerojatno i pokazati. De facto.

E, sad. Je li to tako treba biti, je li to slučajno ili je to tako s namjerom, ne bih vam sad znao reći. Sami zaključite. Na osnovu stanja na terenu, zainteresiranosti navijača u Zenici, zainteresiranosti navijača iz Banjaluke i Mostara, ili, pak, zainteresiranosti javnosti i stava komentatora iz glavnog grada. I svih onih detalja koje ovdje vidimo i kad je bolje previdjeti ili na koje zagalamimo i kad bi ih bilo bolje prešutjeti.

Ali, da je tako, tako je. Pa, vi vidite je li to neki trajni znak ili samo prolazna slabost, koja se može zaliječiti. Uz puno dobre volje i malo ili nimalo naglih i pogrešnih pokreta, koji mogu, kao u onim pričama o živom blatu, samo pogoršati stanje, na nečiju radost, a nečiju žalost. De facto.