Šovinistička farsa

Bio je Mostar i bila je osamdesetsedma ili osamdesetosma. Pamtim to kao da je bilo danas, što bi Sexon rek'o, kad nas je Dejo poslagao k'o čunjeve i zabio gol za pobjedu. 

Nije mu bilo prvi put. Znao je igrati lopte, lijepila mu se za nogu i radio je to elegantno i nekako mekano, kao da je od one šećerne vune što se još uvijek prodaje o dernecima i feštama. Slatko, neodoljivo, ali ubitačno. I što je najgolemije, od svih nas napaljenih nogometnih nada, koji smo maštali o velikoj karijeri, Deju nogomet, osim kao igra, nije zanimao kao nešto čime će se baviti u životu. 

Dok smo mi danima, mjesecima, ljetima trabunjali kako nas čeka karijera po domaćim i svjetskim stadionima, njegove su želje bile vrlo prizemne – postati inženjer i raditi u Sokolu. I predano je radio na tome, kad bi učio, samo bi nam, o blasfemijo, javio s balkona kako ne može igrati s nama. 

Kad bi igrali bez njega, čak i ja sam, gle čuda, znao biti najbolji igrač na terenu. Ponekad. A kad bi se on pojavio, gotovo! Uzalud smo ga udarali po nogama, „kršili“ na sve moguće načine, Dejo je bio nezaustavljiv. A onda mu je jedan od nas, ime nije bitno, u naletu bijesa jer ga je opet „pregolizao“ doviknuo da je seljak nevesinjski!  Da, pamtim i danas tu dramaturšku stanku u kojoj se činilo da smo svi stali, pa i čitav svijet načas zakočio. Kao kad se prvi put poljubiš, s tim da je ovo bio gorak okus istine.

Uslijedio je Dejin okret i ono, tipično, „Šta si to rek'o?“, „To što si čuo!“, „Ponovi!“, „Neću, jebi se!“ i krenulo je naguravanje s klasičnim psovkama u kojima se o istom trošku spominju i majka i govorni i spolni organi, ali i niz meni novih riječi, koje će uskoro postati sve češći repertoar svake polemike u kojoj su, s jedne strane, stajali građani, prava gradska raja, a s druge neki, kako se tada govorilo -  došlo, odnosno seljačić, koji se nedavno dovukao u naš grad. I nije to bilo nešto naše, dječje, to se donosilo od kuće.

Uskoro sam shvatio da je biti građanin zapravo bilo super, jer sve svoje nedostatke, poraze i blamaže, možeš jednostavno pretvoriti u trijumf kažeš li nekome da je, eto, seljak. Odmah si superiorniji, odmah dvicu pretvaraš u keca i uzalud je Deji bilo što te je stoput izvozao kao mladog majmuna, on je opet seljak, a ti si gradski. On zna, ali mu džabe znanje, kad ti znaš da je on otamo i vazda će biti otamo.

I pošlo me. Majke mi. Gdje god nisam valj'o, samo izvučem džoker FGR. Usput sam naučio čitav niz novih pogrdnih riječi, geografiju užeg zavičaja,  a kako su se bližile devedesete i srednja škola tako sam upoznao i univerzalni termin kojim automatski resetiraš svaki zaostatak – A, mrš, vozaru! 

Vozar je, naime, u originalu zajednički nadimak za sve one koji su u školu dolazili prigradskim i međugradskim autobusnim linijama, najčešće iz Istočne i Zapadne Hercegovine, te su automatski u Mostaru dočekivani tim nadimkom, koji je poput žiga na čelu govorio da on može biti i stoput bolji, pametniji i vrijedniji, ali nikada neće biti poput nas. Jer mi smo bolji. I kad nismo. Dakako, pametniji. I kad nismo. I u svemu superiorniji. I kad nismo. I tu nema priče.

A onda su krenula još ružnija vremena i još ružniji nadimci. A ja sam, još prije nego je zagovnalo, odjednom odlučio da je glupo u životu biti idiot i na neku foru sam se oteo, ispostavit će se, prevrtljivom krugu svoje prave gradske raje, shvativši da zapravo utemeljenje nalaze uglavnom u predrasudama i lažnim, šovinističkim stavovima koji govore o našoj superiornosti u odnosu na sve te likove, koji, eto, nisu rođeni gdje i mi, nego tu u blizini, ali očito predaleko da nas budu dostojni. 

A onda sam se sve češće počeo družiti i s ljudima rođenim oko Mostara, za razliku od mojih, koji su se i dalje držali skupa. Umalo ne rekoh, poput vozara i zavičajaca. I, što reći, šireći krug sam osjetio sve više određenu lakoću u komunikaciji, sve češće poštenje za koje nisam vjerovao da postoji - i pomalo sam učio i sebe, a preko mene, oni su učili grad. Grad koji će se uskoro pokazati drukčijim nego se predstavljao, a gradska raja rasplinuti kao niz prdeža u mrkloj  noći.  Dakako, doznao sam uskoro kako je šovinizam obostran i kako je moja fina gradska raja imala opći nadimak „Mostarski cigani“ (da mi oproste pripadnici romske manjine!) i znao sam, kad čujem taj izraz, kako se otprilike osjećao Dejo onaj dan kad ga je prilijepilo nevesinjskim seljakom. Kad te netko definira općim, obično pogrdnim pojmom, sa svim općim osobinama, samo da te spusti na svoju, ili ispod svoje razine. Nije lijepo, nije ugodno. No, opert, dok manjim sredinama nekako i možeš oprostiti generalizaciju, kako opravdati iste stavove kod nekoga tko živi usred grada. 

I taman kad sam počeo kužiti ljude kao pojedince, taman kad sam shvatio da je to jedini ispravan put, taman kad sam shvatio i da možeš biti sto puta građanin, a zapravo biti zadrta seljačina, zakurlalo se zlo i krenusmo se dijeliti na još veće gomile. I gradski i prigradski, i oni međugradski, najednom se prestrojiše u ustaše, balije, četnike. Bili su tu i svi drugi predivni izrazi kojima se i danas častimo. U općoj agoniji odumiranja razuma i bujanju lude gljive šovenstva.

I čak u tim naoko jasnim vremenima kolektiviteta i masovnog izljeva mržnje, gradski šovinizam je znao preživjeti. S moje strane grada, u nedostatku četnika i balija, okrenulo se Konjičanima i Bosancima, a usprkos svemu, preživjelo je i spominjanje Škutora. Za drugi dio grada, okolnosti su bile takve, nisam posve siguran, ali koliko znam nije se moralo ići dalje od Podveležja i Drežnice, pa onda dalje. I tko bi bolje pogledao vidio bi istu staru matricu.

Moj grad zapravo i nije neki grad. Dino Šaran je jednom rekao za svoj grad da je selo s trolejbusom. Moj nema niti „trolu“. I svi drugi su mu krivi za to. Po seljački. Gradovi su po nekoj definiciji melting pot. Sve suprotno od sela, gdje se sve mjeri lozom i kolcem. Moj grad nije uspio nadići svoj neurbani manir da se sve određuje prema predrasudama, kao da je u pitanju neka zabit. A da pritom često zaboravimo ključ kako smo svi mi odnekud, prije ili poslije, došli. 

A nije da nije imao šansu, čak i u zlim vremenima mogu se dogoditi i neke dobre stvari. No, taj šovinizam, kao, sto puta ću se uvjeriti, lošiji dio ljudske naravi i vječni poraz inteligencije, i danas se gura kao talon ovdašnje superiornosti, ovjenčan u beskrajnom nadmetanju tko je stariji, tko je prije i čije je, logično, onda pravo prvenstva u svemu. A zapravo je taj stav ništa drugačiji od onog tako jadnog i bijednog povika jednog luzera za Dejom virtuozom te daleke osamdeset i neke.

Ta žalosna definicija po kojoj je netko rođen negdje i odmah superioran, pa da je sto puta ljigava neuka ljenčina, a netko inferioran, makar najbolji, ali je rođen u „pripizdini“, jedna je od stalnih metastaza ovog društva. Gledanje tko je i otkuda je došao razara. Grad koji se brine odakle si, da te prarafraziram, Johnny, osuđen je da ne zna kuda putuje.

Okruženi tim ružnim svakodnevnim šovinizmom u komentarima, puštena je zvijer s lanca odavno, poteže se mrežom kao vazda jak argument, ali, što je posebno porazno, šovinizam isijava i iz ljudi koji bi da ih se vidi kao moralne vertikale, lidere i intelektualce, borce za jednakost i naše bolje sutra. Omakne se poput jegulje, zapalaca jezikom k'o ona Guja nevjesta iz Šume Striborove. Očito se isplati, jer nismo ništa u međuvremenu naučili. A pitanje je jesmo li uopće i htjeli. Uz čast izuzecima. A izuzetaka je bilo vazda, ali ne zovu se džabe izuzetci. 

Jer vazda je lakše jednom riječju uvjeriti sebe da si bolji, ljepši i superiorniji, nego dugo i naširoko uvjeriti se da baš i nisi. A nije li učenje, učenje i samo učenje jedini put do istine? 

A šovinizam nije ništa drugo nego neznanje ili, barem, filtriranje znanja. I obrambeni refleks od svake drukčije spoznaje. Zar ne? 

E, pa da zaokružim. Zahvaljujući šovinizmu, ovaj grad je grad refleksa. I, nažalost, nešto malo, sve manje, i sve uže, između toga.