Svoji na mom

Neki dan pojavila se informacija kako se, navodno, iz tamo nekih izvora doznaje da se uskoro postojeći Visoki predstavnik u BiH seli iz zemlje. Završava mu se mandat. Kaže izvor, dodijao. Ali, izvor k'o izvor, od izvora obično barem dva putića.

Isti izvori otišli su još korak dalje, pa je puštena informacija kako se i čitav Ured Visokog predstavnika, odnosno OHR, seli iz Sarajeva. Srećom, ne u Banjaluku ili u Mostar, gluho bilo, nego, ni manje, a ni više – u Ženevu! A Ženeva je, znamo iz geografije, u Švicarskoj. Otkud Švicarske u čitavoj priči, ne pitaj, ali tako veli izvor.

Stariji među vama sigurno se sjećaju omiljene „dude varalice“ kojom su novoformirane političke stranke prije 35 godina kupovale povjerenje naivnih i na demokratski odabir nenaviknutih birača u Bosni i Hercegovini.

Ta „žvaka“ za radnika i seljaka bilo je spektakularno obećanje da će te stranke, uskoro će se ispostaviti kao stranke pobjednice prvih demokratskih i mnogih drugih izbora do sada, od Bosne i Hercegovine napraviti Švicarsku.

Naravno, SR BiH (za one koji žele znati više – Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina) činila se krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća razmjerno umornom – proces industrijalizacije i urbanizacije počeo je pokazivati svoje limite, a u općejugoslavenskoj krizi otkrivale su se sve veće i veće pukotine, od sve lošijeg socijalnog položaja određenih skupina, do nepotizma, klijentelizma i sve većeg privrednog kriminala.

Uz ogromnu krizu Saveza komunista, do tada jedine službene političke stranke, generirale su se mnoge druge krize, a kroz te sve veće rupe u društvu provirivao je nacionalizam, kao nikad poništena, samo prigušena konstanta unutarnjih odnosa. I, normalno je kako je, kad je već dobio priliku glasati na prvim izborima nakon pedeset godina, narod poželio čuti i štogod lijepo, o čemu se može sanjati, što mu je milo i na što se loži.

Uz uobičajene fraze o ugroženosti naroda (odnosno sva tri naroda) tokom komunizma i socijalizma, uz obećanje nacionalne renesanse, bilo je tu i najave tržišne privrede i slobodnog tržišta, liberalizacije svega i svačega, no običnom puku to su bile nerazumljive i nepotrebne fraze. Da, nekako su najmoćnije zvučala jednostavna obećanja – od sad ćemo mi uzeti stvari u svoje ruke i ima da uskoro sve ovo bude naše, mi konačno svoji na svom – i ima da budemo Švicarska!

Bila je Švica, što jes', jes',  zgodna kao mamac. Standardna ona fora s tri naroda, okupljena oko jedne ideje, pa još standard, stil življenja, brandovi i banke. Za neutralnost, doduše, tad ništa ne rekoše, ali narodu zasjajili očnjaci, a zjenice se proširile k'o u vuka kad ugleda srnu na proplanku. Raja se naložila na kuće, auta i plaće od boktepitaj koliko mašala. K'o da šiparici na uho šapneš da je najljepša, najzgodnija i da će sutra, evo, biti Miss svijeta.

I bome pobjediše "Švicarci". Sad kad gledam, zicer! Komunisti podviše rep ili se transformiraše u novokomponirane nacionalne boje, što kameleonima i nije problem, a takozvane nacionalne stranke na krilima obećanja da je sve sad ovo naše i da smo konačno svoji na svom, još koji mjesec nakon izbora uporno spominjaše kako, evo samo što nismo, postajemo Švicarska.

No, kako to ovdje obično biva, nakon simfonije dođoše gusle, uskoro će trojedna vlast, trijumvirat nacionalnih stranaka, pokazati još veće pukotine nego su bile dok oni nisu došlu na scenu, a fokus javnosti preselio se na beskrajne sjednice na kojima je jedina konstanta bila sve veće nerazumijevanje i nemogućnost bilo kakvog dogovora, dok je lešinarenje zatečene Bosne i Hercegovine, koja sad kad gledaš i nije bila uopće tako loša, ali je očito bila ničija, intenzivno započinjalo.

U takozvanom raspletu jugoslavenske krize Bosna i Hercegovina prošla je najgore – rasturena, raseljena, izubijana, pobacana u jame, razrušena i opljačkana. Iz rata je izašla ružno zakrpljena i sa mnogo šminke koja je trebala prekriti ožiljke. Šminka je neko vrijeme držala, ali općenito da stranci ne zatežu s leđa, brzo bi se pokazalo pravo lice dejtonske ljepotice.

Od onog obećanja s početka priče, onoga da ćemo biti Švicarska nije ostalo ništa. Zapravo, da ne lažem, u Federaciji BiH dobili smo kantone, što je zapravo meni osobno uvijek izgledalo kao da se netko odlučio do kraja zajebavati s nama – i izrugati nam se u facu i u našu popušenu "Švicu" na Balkanu.

I tako, kažu da će vrhovni, posve nedemokratski izabran, od strane stranih sila odabran upravitelj ove zemlje, kojoj su nekad tepali kako će biti Švicarska, a na kraju je ispala k'o švicarski sir, na kraju vladati iz Ženeve. Iz prave, realne Švicarske.

Ako se to na kraju pokaže kao istina, a više me ništa, ama baš ništa ne može iznenaditi, bit će to neka poetska pravda. Neka konačna nagrada za sve naše zablude. Nekakva kruna našoj posvemašnjoj i dugotrajnoj naivnosti da je sve ovo naše i da smo svoji na svom. I još mnogo štošta što nam priliči.

Još da nam Nogometni savez presele u Nyon, pa kad je već bal, neka bude maskenbal!