Mostalgija za izgubljenim vremenom

Četiri godine su prošle od smrti Ljube Bešlića. Nešto više od njegovog zadnjeg kruga na mjestu vječnog gradonačelnika. Je li vrijeme da nas uhvati nostalgija?

Suha statistika će reći kako je pokojni Ljubo bio gradonačelnik Mostara s najdužim mandatom, a vrijeme će isprati sve činjenice koje su tu dužinu mandata uzrokovale. Zapravo, vrijeme radi svoje, ali ljudi pomognu, brzim zaboravom i pojednostavljivanjem prošlog. U današnje vrijeme brze hrane i brzog interneta, ništa čudno.

Uostalom, što je to vrijeme? Kažu mnogi da je vrijeme najbolji sudac, kao, ono, vrijeme će pokazati sve i uvijek stvari postaviti na svoje mjesto. No, kod nas vrijeme malo drukčije stoji. Ovdje nemamo vremena za sazrijevanje, nemamo vremena za gubljenje kad je u pitanju mišljenje, makar se, realno, po svemu drugom čini da još uvijek, što bi Balašević rekao, trošimo kalendar iz 1993.

Zarobljenik funkcije

U par dana ljudi okrenu ćurak, danas kažu jedno, a sutra ih evo sa potpuno dijametralnim mišljenjem – upravo u ovom trenutku, dok pišem, šalje mi prijatelj screenshot dvije usporedne objave na društvenoj mreži, autor je jedan nekoć veliki urednik, a danas, valjda, jednako velik odvjetnik. U par dana je od pljuvačine izbornika i košarkaša, status promijenio u hvalospjeve istima. Naravno, sve uz stručnu analizu. I nije jedini koji će, moguće je, već danas opet okrenuti ploču.

Vratimo se Bešlićevom vremenu. Trajalo je dugo, u grču i blokadi, počelo je u vrijeme dial-up veza, završilo negdje oko 3G, a i sam reče mi jednom u povjerenju – Boris, ja sam zarobljenik svoje funkcije, što faktički bješe istinito, ali nitko nije imao razloga gledati na problematiku baš tako.

U njegovo vrijeme, Ljubo je bio krivac za sve. Gradsko vijeće i vlast općenito, na današnji način nisu postojali, a upravno pravna gimnastika dala je pokojnom Ljubi taman toliko ovlaštenja da Mostar, k'o ranjenik na ukrajinskom frontu, diše, ali ne miče. I navikli smo, za sve su nam bili krivi Ljubo i blokada izbora, neimanje Gradskog vijeća i pomalo smo se čak i ponosili univerzalnom naljepnicom Grad slučaj.

Tko god ti dođe sa strane i pita te što je to u Mostaru, ti njega lijepo tom naljepnicom i sve si mu rekao. Bilo je to, smijem li reći, iz ove perspektive, jedno romantično vrijeme, u kojem je, smijem li reći, bilo prilično drugačije živjeti u Mostaru i u toj iluziji kako smo mi zapravo dobri i fini, ali jebe nas sudac i njegova pravila, kako bi sve bilo mnogo bolje, evo samo da se izborni proces odblokira.

Mostar ima previše

Ponekad mi se učini, sad me ispravite ako griješim, da je grad imao samo jedan problem, često simplificiran u ta četiri slova Ljubo, a da su svi drugi problemi zgužvani na gomilu i utrpani u kesu, pa njemu gurnuti u ruke da nosa okolo do beskonačnosti.

Današnji Mostar ima izbore. Ima i Gradsko vijeće. Ima, dakle, vlast. Ima i gradonačelnika. Već u drugom mandatu. No, što bi Srbi rekli, ali i avaj, današnji Mostar ima još mnogo toga što je ponekad previše za njegova krhka provincijska pleća.

Preko današnjeg Mostara pao je u međuvremenu, uz sve naše stalnoobnavljajuće razlike, još i veo dalekih bliskoistočnih sukoba, nimalo tajno i bez ikakve želje da se od toga odustane, ako ništa, onda barem zbog komšiluka, grad u navijačkom transu puca po svojim polovicama. Točno onom linijom koja dijeli gradske rivale, nacionalne osjećaje, vjersku pripadnost i dvije iluzije o vlastitoj moralnoj, etničkoj i civilizacijskoj superiornosti.

Kao da nam to nije dovoljno, jedni drugima rado pokazujemo da vlast i zakon postoje samo do one granice dokle se ne miješaju u planove, vizije i ideje našeg dijela grada, pa i šire okoline. Sve ono što nekada nismo radili, jer smo prihvatili biti u grču i blokadi, pa je postojala i neka iluzija da nam nikad neće ni pasti na pamet, to danas radimo.

 I, u suštini, sve se promijenilo, a sve je ostalo isto. Samo smo u gradu počeli mahati sa bar još par zastava više, a zastave kad vijore uvijek glave raji odvrate od stvarnih problema.

Opet vidimo svoju pravu sliku

U ovo čudno i prenategnuto vrijeme, sa svim lakim okidačima za pjenu u kutu usana,a pred utakmicu koju u Mostaru neće igrati ni Zrinjski, a ni Velež, a u kojoj, što bi gore spomenuti Balašević rekao, ne znaš tko je tu domaćin, a tko je bio gost, nekako me je čak i obradovala vijest o Uborku.

Nekako me je, oprostite na cinizmu, oduševila činjenica da bi grad opet mogao biti zatrpan smećem. I da bi opet Mostarci, za promjenu, mogli pogledati rezultat svoje stvarne brige.

Lako je rješavati svjetske probleme i sukobe, hajde riješi svoje, kad si tako spreman i sposoban. Tehničko i zakonsko zatvaranje Uborka vratilo me automatski u ono vrijeme kad je Ljubo bio kriv za sve i kad je Mostar naizgled imao samo jedan problem i jednog krivca. I pomalo me hvata slatka, doduše, već pomalo smrdljiva nostalgija.

I onda skužim da je vrijeme zbilja kurva ovdje kod nas – dvadeset i nešto godina problem Uborka visi nad našim glavama, a mi se ponašamo kao da je tek od prekjučer. U međuvremenu smo se nahorozili rješavati sve svjetske, civilizacijske, blokovske, novorealne i nebeske probleme, doveli svaki cirkus u svoj mali grad, a osnovno nam je i dalje jedina prava prijetnja – gdje ćemo, zbilja, i kako ćemo u budućnost sa ovoliko ljudskog otpada?

Kažem, možda mi je u svemu ovome i pomalo drago, što ćemo konačno, za promjenu, opet vidjeti svoju pravu sliku i priliku. Pa neka traje do beskonačnosti. Vrijeme je ovdje ionako relativno. Danas ti se čini da nam se nekud žuri, a sutra ti se pokaže da nismo nikad htjeli maknuti.