Istina je da smo ih birali. Ne konkretno ja, ja uvijek zaokružujem outsidere pa tu i ne osjećam preveliku bol, ali vi se trebate zapitati kolika si budala da uvijek zaokružiš isto i očekuješ novi rezultat. Nema u životu 'deus ex machina' da se netko spusti s kolica i riješi probleme. Tako je, kako je.
A tako nam je da za 700 metara asfalta plaćamo milijun i pol maraka. Dobar neki asfalt kad je metar 2100 i nešto maraka. Vjerojatno ga u Ukrajini mlade djevice mijese svojim bijelim, žuljavim dlanovima, od rane zore do kasno u noć. Mijesi, mijesi, neće ništa da ti škodi, negdje iza njih viče Danilo Bata Stojković. Inače, da se on pita, on bi asfaltom kroz Iliće proterao autobus, jer nije to tako loše kao što izgleda.
No, mi nismo zaokružili metar asfalta za 2100 maraka, mi smo tražili puno jednostavnije, čak besplatne stvari. Ali od njih nema ništa.
Kada sam s 11 godina brojio granate koje su padale na grad, tako sam se uspavljivao, jer ja nisam jedno od one djece koje je dobilo priliku upoznati domovinu u izbjeglištvu, čak ni u nekoj vukojebini, a da ne govorim o dalmatinskom moru... nekako sam stekao nekoliko osobina koje su me životno obilježile.
Najprije, postao sam trajno alergičan na barut, garbit, sasvim znanstveno dokazivo, čak i sami dodir s tim supstancama i ja otežano dišem. Zamislite kako mi je oko Božića i Nove Godine tek, kada me samo stid sprečava da hodam okolo s maskom na licu, ne onom kakve smo nosili u koroni, nego pravom za otrovne čestice u zraku.
Slično ja provedem i ljeto, jer je negdje u tim silnim požarima kojih sam se nagledao, i dim kojeg sam gutao (tijekom rata je gorio stan ispod našeg i tone vode su spriječile da i mi ostanemo beskućnici preko noći) pojelo mi pluća. Nije, doduše, da je naš stan nešto bolje prošao, cijelu godinu smo boravili u tom raspalom, zadimljenom prostoru. Tu negdje su i stradale moje alveole, koje i dan danas ne vole nikakve alergene, ali su konkretno na pelud i barut preosjetljive. Bolno preosjetljive.
I zamislite sada, kada je došlo vrijeme da se svaki jebeni klinac proslavlja vatrometom i petardama, pa i ispaljivanjem rafala u zrak. Ne znam što mi se više uvlači pod kožu, ostatci PTSP-a ili alergijska reakcija. Vjerujem da nisam jedini, i vas muči buka i galama, ako ništa drugo. Možda vam se pas ili mačka plaše, ili kanarinac ili što već kući imate. Možda vam se bebica rasplače. U svakom slučaju, radi se o opasnoj praksi, za koju ne samo da je ne smije svatko obavljati, nego se maloljetnicima ne bi smjela ni prodavati pirotehnička sredstva.
A nedavno nas je sve, čitav kvart, probudila snažna eksplozija nedaleko odavde. Skočio sam, i sam u strahu, zagrlio i ženu i psa, sve troje smo se tresli. Ujutro smo čitali na portalima da je bio 'topovski udar', ono tipa, ništa strašno. Vjerujte, tko je god bio svjestan 1990-ih, nije mu bilo nimalo svejedno te noći, nije ni oka sklopio. Vjerujem da je slično bilo i onima koji žive kraj Mepasa nedavno, kad im nisu dali spavati. Jer, probaj ti zaspati poslije takvog stresa u noći.
Sasvim bi lako bilo riješiti ovakve probleme, koji se i sada kose sa javnim redom i mirom. Rekli bi u policiji da nemaju dovoljno ljudi, ali realno, ni ovi što su zaposleni ništa ne rade nego čuvaju ove dvije stranke koje im plaću daju. Bolje bi bilo imati kakvu skupinu građana kao nekad u vrijeme Divljeg Zapada, šerifa i slično. Više bi bilo koristi nego od policije.
No, problem je i u nepostojanju zakona. Ne postoji nikakav zakonski ili podzakonski akt, čak ni na razini grada, da opasnim materijama ne smiju upravljati djeca, da se opasne materije ne smiju dilati mlađima od 18 godina, da se strogo definira vrijeme, mjesto i način upotrebe pirotehničkih sredstava. A to je dio nekog normalnog civilnog društva. OK, ako ćemo vatromet, za to mora biti ovlaštena osoba nazočna. Ili čekate da netko ostane bez ruke, bez oka. Išao sam u osnovnu školu s jednim takvim klincem, koji je sebi raznio šaku pirotehničkim sredstvom. Tad je bio rat, ali sada nema potrebe da viđamo slične scene.
Ja pritom ne kažem da se treba zabraniti prodaja vatrometa, prskalica i petardi, samo navodim da time moraju baratati barem osobe koje svake godine ili svakih dvije godine polože test za upravljanje eksplozivnim tvarima, da znaju kako za požar trebaju postojati tri elementa: toplina, gorivo i dotok kisika. I slične stvari, ne znam, da se struja ne gasi vodom, recimo.
Svima ostalima treba zabraniti. Pa da vas vidim, ljudi koje smo zaokruživali, gdje vam je takva inicijativa?! Čekate da netko ostane bez ruke, bez oka, bez uha, bez života?! Jer, ja ću nekako preživjeti brojne besane noći, ali kako će ta obitelj koja ostane bez svojega člana, a po nesreći, obično najmlađeg.
Drugi je svakonoćni (svakodnevni, ali se odvija noću) problem nova moda da svaki klinac ima moped ili motor čak. Bude krizma ili nešto drugo, i kumovi koji su izgubili svaku mjeru pristojnog i normalnog, usklađenog i primjerenog njihovom uzrastu, kupovali su prije mobitele, što je već bilo preskupo, a sad su došli do skuterčića i pravih motocikala.
I sad, najprije, da se razumijemo, ja se ježim i pri samoj pomisli da netko, ne mora biti ni dijete, vozi električni romobil. Najveći je problem kaciga, vjerujem da vi niste iskusili kako je pasti na asfalt pri brzini od 10km/h, ja, recimo, jesam. A električni romobil postiže brzinu do oko 35km/h, ako je tvornički blokiran, što opet, mnogi od njih su naknadno 'krekirani'. Najprije, problem je što vi stojite, dakle, u najnezgodnijem ste položaju u slučaju udara ili pada, imate iznimno visoko težište, središte mase, a fiksirani ste u samo dvije točke, zajedno noge i zajedno ruke, taman kao kakva klizava daska. To je recept za katastrofu i da se mene osobno pita, zabranio bih skutere uopće, ali opet, oni koje su izabrali, na njima je slovo zakona, ja ne mogu narediti ništa.
Druga stvar je s motorima s unutarnjim izgaranjem. Na većini ovih malih jurilica koje klinci dobiju za rođendane i krizme dvotaktni su motori, oni što u velikom smradu izgaraju mješavinu ulja i goriva. Naravno, tu kraj ne bi bio, jer treba bit faca pa malo isprobavat kako da 'iđe' brže. Poremete se tvornički parametri, friško gorivo izlijeće kroz auspuhe, izgara tek nakon što izleti iz sustava, to onda puca, evo što mene prepada, velim opet, prepada pse, mačke, ptice, ježeve...
Nadalje, kako bi se takav poduhvat događao, ako bi motor imao katalizator, pa se skinu i prigušivač (muffler) i katalizator. Onda to prdi.
I hajd' sad, još bi bilo u redu da to prdi po danu, mada ako se ne varam, postoji odredba kolika glasnoća je dopuštena u Hercegovačko-neretvanskoj županiji. No, to se utrkuje do nekih doba noći. Praktično ja proteklog ljeta niti jednu noć nisam proveo u miru jer to prdi Mahalom, Rodočem, Opinama, ponekad ih čujem sve do Ortiješa.
To više nisu skuterčići, to su već mali KTM-ovi, mali 'Kinezi' poput CF-a. Čuo sam da su proteklih mjeseci u policiji kao provodili akciju kažnjavanja vozača bez dozvole. Ali kad ste vidjeli prometnu patrolu u noći, evo u bilo kojem od ovih mostarskih naselja. Stvar nije samo u kacigi, stvar je u brzini, u glasnoći tih malih jurilica, buci koja premašuje zakonom dozvoljenu, ako ne vjerujete, instalirajte na mobitel mjerač, besplatan je. Stvar je u zagađenju tim otrovnim spojevima koji ne izgaraju do kraja u sustavu i koji se izlučuju u ionako smrdljiv Grad Mostar, izazivaju glavobolju kao najblaži simptom izlaganja ugljik-monoksidu.
Niste o tome nikad razmišljali? Čekate da poginu dva motociklista mlađa od 18 u nekoj besmislenoj utrci?! Ne znam koji klinac čekate, posjedujete već priličan zakonski okvir da djelujete, u Gradu, u Županiji. Nitko od vas ništa. Bravo, nek smo mi vas birali da nam metar asfalta bude 2100 maraka.
Na kraju, sve ove loše stvari vode nečemu odvratnom – nasilju. Najprije, naša djeca su svakodnevno izložena društvenim mrežama, i to u pravilu onima gdje se samo lista, skrola, ne i onima na kojima se nešto kao čita. Kao odrasla osoba, nerijetko imam potrebu isključiti se iz svemira društvenih mreža, jer to je virtualno mjesto pakao.
Tu ste ponajprije izloženi sranjima koja ne želite gledati, lažima, obmanama, prijevarama, čak i da ih pokušate prijaviti, u većini slučajeva će vas administratori otpepati, jer oni zarađuju na toj mržnji, na klikovima. Zatim, tu će vas svi poniziti, što iz bezazlenog motiva da se našale, što iz opakih unutarnjih poriva da vam zavide na nečemu u čemu vi pronalazite sreću. Nije nimalo čudno da odrasli ljudi imaju tek par istinskih prijatelja i većinom poznanike, na koje, realno, ne mogu računati čak ni da im namještaj presele u novi stan.
Potom, kada su ta naša djeca već nabrijana s mreža, kojima oni jednostavno ne znaju reći ne, previše sam napet, ovo me samo pritišće, ne, oni iziđu s tim bijesom među drugu djecu. Tamo ih čekaju pirotehnička sredstva, tamo ih očekuje ugljik-monoksid iz pokvarenih motorića, da eto nabrojim samo neke probleme. Eto cigarete i alkohol i ne želim spominjati, nema smisla jednostavno.
Oni su tada pomračene svijesti, njima je mozak zamagljen, vijuge su ispeglane i ne kruži krv ni kisik kroz njih. Oni se spuštaju na razinu nižih sisavaca i sve što znaju je bijes.
Čudite se onda što sve češće čitamo i slušamo o mladima koji se tuku. Pa djevojčice vam danas puše, piju, vozaju skutere i bacaju petarde. Još dok sam ja bio klinac, to je bilo nezamislivo, tada su samo loši dječaci to činili.
Postoji dakle, jednostavan put, zakonsko slovo, papir koji će regulirati zlouporabu svih tih sredstava koja među našu djecu unose nemir i rezultiraju stravičnim scenama nasilja, patnje, boli, disfiguracije njihovih malenih tijela...
Ali eto, ako vi i ti za koje ste glasovali, nemate ništa preče, recimo, ako od posljednjeg slikanja Marija Kordića nije 100g grama gipsa tureno na onaj vrtić u Koloniji kojim se hvali lijepi mostarski pričač bajki, sve vam je rečeno. Čekaj da izmisli kako da 200 kvadrata jednog jedinog malog vrtića bude 2100 eura za kvadrat, tad će on to. Još će solare posaditi, da mu solarni Takač bude sretniji.
Vi ih birate, vi ste ti koji zaokružujete isto očekujući novi rezultat. Ali Mariola je ekspert za pišu, on će Mostarom valjano moći upravljati tek kad bude u piši.
