Posljednjih dana naišao sam na vijest na društvenim mrežama da je veliki broj 'izbjeglica' iz zemalja Zaljeva za sobom ostavio kućne ljubimce. Nisam imao vremena provjeravati točnost informacije, bavio sam se nečim drugim, no tu ima elemenata za razmišljanje, budući da su u svakom sukobu proteklih godina stradavali upravo kućni ljubimci, makar Europska Unija ima stroge zakone o zlostavljanju i napuštanju životinja.
Problem je, naravno, birokratske naravi i kuce i mace nerijetko nemaju isti status kao ljudi ugroženi ratnim zbivanjima. Pa čak je i stoka u Ukrajini stradavala zbog ratnih zbivanja, zašto bi to ikoga čudilo ako se dogodilo na Bliskom Istoku, ili malo daljem Istoku. To je nešto u čemu smo mi ljudi eksperti. A što je zapravo to što nas izdvaja od životinja, što nas čini ljudima?!
Mada većina vas stoku ili pse i mačke doživljava tek kao stroj i oruđe na selu, na imanju, tko se ikad unio u kontakt sa tim životinjama, mogao je lako naslutiti da negdje ispod razigranih očiju stoji nešto svjesno i sposobno da voli. Mnogi od vas reći će, ponukani prvenstveno vjerskim učenjima, da životinje nemaju dušu, no, iskreno, nije znanstveno dokazano ni da mi imamo nešto što bi se zvalo dušom. A usporedimo li sebe s najobičnijim psom, vjerujte, pas ima daleko više ljubavi i duše, ako ćemo to tako zvati, nego mi možemo i naslutiti, a ne se usporediti s njima.
Za primate znamo da imaju sposobnost laganja, da poznaju alate, da imaju modu, brojni drugi sisavci također izražavaju osjećaje ekspresijom lica, očima, usnama, nosnicama. Problem je dugo bio razlučiti imaju li ptice svijest, savjest i 'dušu', jer one zbog fizičkog izgleda ne mogu izražavati emocije na isti način kao mi, jednostavno, potomci dinosaura su putem usne i zube zamijenili čvrstim kljunom, a samo zamislite, vrane bi izgledale daleko strašnije, čak i da onako male imaju zube i usne, a ne onu klepetušu na ustima.
Pa ipak, nismo tako davno zaključili da čak i ptice imaju ozbiljnu moć rasuđivanja, i ako bismo se stavili na neku vagu, ptičji maleni mozak je daleko napredniji od našeg golemog, ako bismo samo gledali na sirovu procesorsku snagu, kako to nerijetko gledaju u industriji. Ipak, riječ je o dva potpuno različita sustava dolaska do istih rješenja, baš kao Intel i ARM procesori, sasvim različitom tehnologijom dolaze do sličnih rezultata.
Naše se shvaćanje okoliša prilično proširilo posljednjih desetljeća, kada smo shvatili da i u vodi brojni organizmi imaju svijest, počnimo najprije od orki ili dupina, no, pokazalo se da ima i dosta riba koje pamte, rasuđuju, prepoznaju opasna mjesta i donose slične zaključke.
Ali se znanstvena zajednica podijelila kod hobotnica. Njihova genetska loza odvojila se od svih ostalih životinja na Zemlji još prije 500 milijuna godina, i to je bilo prije nego su dinosauri i sisavci razvili sofisticirani mozak. Sva rješenja koja je priroda (ili ako ćete Bog) dala hobotnicama nespojiva su s našim poimanjem inteligencije, no pokazuje se da su po sposobnosti rasuđivanja hobotnice jedne od najozbiljnijih kandidata da zauzmu neku od vodećih pozicija.
Ono što je sporno kod glavonožaca jest da njihov um nije smješten u jednoj čahuri kakva je naša centralna procesorska jedinica glava. To je vjerojatno i usporilo shvaćanje da i hobotnice i njihovi srodnici itekako brzo uče, da zaključuju, da pamte neugodna iskustva, da osjećaju bol, strah i privrženost. Ipak, njihov nervni sustav je tako izvanzemaljski, da se dijelovi mozga hobotnice nalaze jednako i u glavi i u krakovima. Na kraju su znanstvenici postali svjesni da o svojoj okolini ništa zapravo ne znamo, i da nas nakon tisuća godina zapisivanja i proučavanja svijeta oko nas, još uvijek štošta može iznenaditi...
Pa je 2012. godine donesena Deklaracija iz Cambridgea u kojoj se jasno navode sva bića za koja smo dosad spoznali da razmišljaju, osjećaju i da su zapravo svjesni svijeta oko sebe. Od zakonodavnih tijela se traži stroži odnos prema tim vrstama, način na koji ih lovimo, ubijamo radi ishrane i slično... i malo po malo, u razvijenom svijetu se ide prema tom idealu. Da ne činimo psihočko zlo tim bićima. Naravno, kad govorim o humanom ubijanju, bilo svinje bilo hobotnice, mi na Bliskom Balkanu smo itekako zaostali, ali govorim vam ovo radi svijesti tko smo i što smo mi, ljudi.
Kada je počeo sukob Amerike, Izraela i Irana, primijetio sam brojne šale. Istina, šala je najbolji način za suočavanje s tvrdom i nerijetko sumornom ozbiljnošću situacije. Istina je i da ne ratuju neka svemirska velesila kao Izrael protiv siromašnih Palestinaca, ili moćna i velika Rusija protiv siromašnih Ukrajinaca. Ovdje se tuku figurativni državni mastodonti, s obje strane Zaljeva (neki ga zovu arapski, neki perzijski) su bogate i snažne industrijske sile, s tisućljetnim kulturama i običajima.
No to nije razlog da im se rugamo.
Raketa jednako ubija i bogate i siromašne. Činjenica jeste da su brojni naši školovani pojedinci otišli put arapskog svijeta u potrazi za boljim životom, ali sad su u istoj poziciji... dobro, ne baš istoj, nije da većina njih i sami ne mogu platiti kartu za bježanje u sigurne krajeve. Ali razumijete što hoću reći. Strah od smrti je univerzalan.
E sad, ono što mene bocka pod rebrima je taj naš odnos prema ucviljenima. Naše vlade nisu na jednak način osudile ono što čini Rusija u Ukrajini kao i ono što čine Sjedinjene Države u Iranu. Jer, tehnički, sasvim je različito kada bijeli čovjek raketom pobije bijelu djecu u školi, nego kad bijeli čovjek raketom pobije bijelu djecu u školi, ali su ova druga djeca bila pokrivena.
Dakle, patnja sudanske, ukrajinske, palestinske ili djece u Iranu ili Zaljevu je ista. Ne znam što vi mislite o svojoj čovječnosti, ali vjerujte mi da bi i psi i gavrani i hobotnice prema pripadnicima svoje vrste bili nježniji nego vi prema drugim ljudima. Ne bih uopće rekao da vas to čini ljudskijima, to što jednako mrzite i židove i muslimane, jer pobogu, nitko na tom Bliskom Istoku ne jede svinjetinu. Ni vi ne jedete cuke ni šišmiše, trebaju li vas zato Kinezi spaliti u pećima?!
Ne, tek je nekoliko osobina koje nas dijele od životinja, i gotovo sve od tih osobina su samo preinaka onoga što i životinje imaju, samo mi imamo ili manje ili dulje ili više.
Primjerice, naš mozak nema ništa što nema i mozak bonoba ili čimpanze, doduše, imamo par tih režnjeva koji su drastično veći nego u naših bliskih rođaka, vjerojatno jer naša komunikacija zahtijeva mnogo složenih informacija.
Opet, naša komunikacija je detaljna i suptilna, pa tako samo ljudi imaju veliku bjeloočnicu (sclera). Imaju je i druga bića, ali nama je bitna u komunikaciji, i pokazuje se iako nam time čini oči razotkrivenima i nezaštićenima. Također, imamo neke sitnije dijelove, poput ženskih bokova, koji su samo u specifičnim okolnostima, svojstvenim za nas ljude, sposobni na svijet donijeti novorođenče. Nismo ni zbog toga bolji ni napredniji od ostalih životinja, čak na svijet donosimo nezaštićene potomke, ali zato možemo da hodamo na dvije noge.
Opet, naše hodanje na dvije noge, sakupljanje bobica ili lov, doveli su do toga da nam se tijelo jednostavno može pregrijati, a naš veliki mozak se skuhati u lubanji poput jajeta. I upravo rezultat toga jest da imamo kosu, ali da smo zato većinom ostali goli, i umjesto dlaka, imamo ogromnu količinu znojnih žlijezda. Time hladimo taj naš veliki, ali podsjetimo se, ne toliko uspješan mozak, usporedimo li se s potomcima dinosaura. Nismo ni u tome specifični.
Mislite da nas moral čini ljudima? Pa duboko u sebi se zapitajte, koliko vam je stalo do ukrajinske djece, ili palestinske, ili sudanske ili djece s bilo koje strane Zaljeva?! Boli vas kad vam nešto poskupi, što ja znam, gorivo, kava, pšenica... Boli li vas patnja dječice?! Cuke i mace boli, mogu se kladiti da čak i hobotnice osjećaju anksioznost na stradanje vlastite vrste.
Znate li, na kraju, jedinu stvar koja nas čini ljudima?! Jedinu koja je unikatno naša, i nema je niti jedna druga vrsta?! To je naša brada, mali koštani izrast ispod naše donje čeljusti. Zanimljivost je da baš niti jedna druga vrsta na zemlji, živa ili izumrla, nema bradu. Čak ni denisovanci, čak ni neandertalci, naši najbliži srodnici.
Brada, koja je možda nastala jer smo kuhanjem trebali manju i manju silu za žvakanje, pa su se zubi smanjili, ali se brada (još) nije stigla smanjiti. Znanstvenici godinama pokušavaju saznati imamo li svrhu za tu kost, ali dosad nisu utvrdili ni da nam pomaže u žvakanju, niti da nam daje čvrstoću u borbi...
Jedina stvar koja nas istinski čini ljudima je zapravo potpuno beskorisna. Zato, nemojte gledati s visoka, niti druge životinje, niti prirodu oko nas, a pogotovo ne stradanja ljudske mladunčadi, bilo to na istoku Afrike, Europe ili pak bliskomu Istoku.
