Taš bola ti navijat?!

Posljednjih dana se podignula prašina oko toga tko za koga navija. Ne vjerujem da postoji ustavna kategorija koja kaže da netko mora uopće pratiti nogomet kako bi bio državljanin Bosne i Hercegovine. Iskreno se nadam kako to nije uvjet, jer ja bih onda vrlo lako mogao postati apatrid poput siromašnih Palestinaca, kojima niti daju da imaju zemlju na kojoj žive. Ili možda poput Roma, kojima je domovina Zemlja, koji su samo silom prilika zatvoreni u naše okove nacija i državljanstva.

Domovina je tuten

Ne vjerujem, naime, da postoji ijedna osoba koja ovdje živi, a da ne voli ovu zemlju. Naime, da netko dođe sa strane, bili to Talijani, Mađari, Austrijanci, Albanci, Bugari, bilo tko, ne znam niti jednu osobu koja ne bi zdušno uzela oružje i branila svoju zemlju, bok uz bok Bošnjaku, Srbinu, Hrvatu. Dakle, priča o tome da netko svoju zemlju, a svi je mi smatramo svojom, voli manje ili više, glupa je koliko i priča koji je Bog pravi.

Istina, postoje broje silnice u domaćem društvu, pokušaji nametanja volje, otimanja zemlje, razni modeli kako da se netko nametne i vlada onim drugima, ali to nema veze s domoljubljem. To je najobičnija otimačina prava, ali kad govorimo o pravima, nitko ne dijeli prava, nitko ih ne poklanja, prava se uzmu, i tako je od pamtivijeka ili od nečeg drugog što se pamti ili piše.

Ali iskreno, nemojte brkati privatne interese zamotane u političke, vjerske, nacionalne ili druge – to su 'Osnove otimačine 1 i 2', nemaju ni najmanje veze s domoljubljem. Dakle, svi koji ovdje žive jednako vole svoju domovinu, jer da nije tako, živjeli bi negdje gdje vole više. Pa bila to Hrvatska, Srbija ili bilo gdje drugo, dom je ondje gdje odabereš živjeti, tu zemlju najviše voliš, da ne voliš, ne bi tu bio.

Biti nezadovoljan je produktivno

Nešto je sasvim drugo, zadovoljstvo standardom življenja. Evo ja, školovan, zaposlen, stambeno zbrinut, svejedno nisam zadovoljan standardom života. Ali nije mi Bosna i Hercegovina kriva za to, krivi su mi bogovi otimačine, šačica ljudi koji su se obogatili nepravedno i totalno nezasluženo.

Ali ja tu, opet, sam ne mogu ništa, a vi ne pomažete. Dakle, vama je očito dobro i moje su frustracije, opet vjerujem, samo moje. Jer očito sam ja nezadovoljni u manjini.

No, naravno, zato što živim ne onako kako smatram da zaslužujem, nisu mi za to krivi ni nogometaši ni košarkaši ni akademici (dobro, možda jedan akademik i jeste), ali znate što hoću reći. Moji odabiri su me doveli ovdje, mogao sam i ja ući u politiku, okačit se vama na grbaču, mlatit vašim spolovilom o gloginje... mada, nekako mi slika mene kako mlatim nečijim od glog... mislim da bih prije dobio batine nego bih uspio išta izmlatit.

Zato, kada se u nas postavljate u obranu Komšića ili Vukanovića, pazite, njih dva oba su mi kolege, Komšić je sasvim drag dečko, Vukanović me po naravi previše podsjeća na mene, drzak je, galami, pametuje... No, ja se ne mogu savršeno svrstati niti uz jednog.

Osobno navijam za Ganu, vjerojatno u Bosni i Hercegovini to činimo samo ja i dr. Ben Markin, ali ja tu reprezentaciju obožavam i pratim, pored svih patnji s kojima se narod u Gani decenijama pa i stoljećima unatrag bori, oni trče, uživaju u toj blesavoj igri. Malo koji nogometni tim izgleda tako nabrijano poput njih, kad trče, kao da ih je 30 na terenu, opet, kad dođu pred gol, tu se vidi da nemaju novca za sposobne europske trenere i jednostavno tu ne znaju. Tu me čak podsjećaju na mene, jer ni ja pojma nemam šta bih s loptom pred golom. Trčati, voditi loptu, to bih znao. Pred golom, jok.

Sve OK, ali Gana!

Ali moja ljubav prema reprezentaciji Gane nikad nije umanjila ljubav prema mojoj domovini, i radost zbog uspjeha bh. reprezentacije. Pa ti mladići su isto tako marljivo vježbali, trenirali i igrali godinama da bi postali to što jesu.

Ljubav prema Gani meni nimalo ne umanjuje ljubav prema hrvatskoj reprezentaciji. To je naslijeđe nekadašnje skoro pa savršene jugoslavenske nogometne škole, u kojoj je ideja bila da se međunacionalna trvenja najbolje rješavaju u sportskoj areni. I ti ljudi igraju krasan nogomet, pomalo lijen, ali s rezultatima.

I pazite sad jednu stvar, moj nacionalni ponos kad Hrvatska vodi, taj osmijeh, to se teško može objasniti nekomu. Ali ja isto tako nervozno grizem nokte kad naša Bosna i Hercegovina puca te glupe jedanaesterce, a vidim da su bili bolji svih 120 minuta. I grizem se jednako i kad igra Hrvatska i kad igra Bosna i Hercegovina. I mogao bih, na žalost, samo se gristi i uživati istovremeno da igraju jedna protiv druge.

Ali Gana, Gana je nešto posebno. Ti siromašni ljudi koji trče, vi to jednostavno ne želite pustiti u te vaše moždane vijuge, to vam je nešto kao kad gledate Hajduk, vi znate da su oni nesposobni, ali toliko ljubavi prema sportu je tu ugrađeno, da ti je krivo kad im ne uspije.

I budite sigurni, da igraju Hrvatska i Gana, ja bih bio ponosan na Hrvatsku, ali bih galamio na svaki propust Gane. Da igraju Gana i Bosna i Hercegovina, i tada bi bio svjestan da je BiH jednostavno za klasu bolja, ali svejedno bih brojao na svaku propalu loptu Gane. To nema veze s nacionalnim ponosom, to nema veze s domoljubljem.

To vam je ljubav prema igri. I vjerujem da skoro nitko od nas to neće razumjeti. Ali mene usreći kad nešto napravim svojim rukama, a i to vam teško mogu objasniti. Ako nešto volite, volite to i točka. Nema tu grafova, statistike, grbova i pjesama. Ljubav je, kažu slijepa. Pa i ljubav prema nogometnoj reprezentaciji.