Grad pun lijepih priĆa

Ova čak priča nije ona jedna tipična poslijeratno mostarska priča u kojoj neum klade valja, a nerad caruje, ovdje je čak sve regularno. Radovi ponekad moraju biti na određenim lokalitetima, recimo, kad se pravi južna ili kako se zove zaobilaznica ova prema zapadu Mostara, tamo Čitluku i Širokom Brijegu. To samo slegneš ramenima i čekaš da završe, što ćeš drugo. Svjestan si da će šahtovi potonuti u roku odmah, a ako ne potonu, onda će se ponosno izdignuti pecenata iznad asfalta i čekati neoprezne kartere.

Prvi dio je neizbježan, a drugi smo birali već evo četvrtu deceniju, jer su nam ovi na vlasti ratni profiteri koji znaju definiciju ratnog profitera, ali nisu je naučili jerbo imaju akademska saznanja, vego jerbo su to iskusili svojom 'uličnom' školom. I znamo mi da među tim postratnim voždovima ima more bivših komunista i omladinaca, koji nas sad kažnjavaju jer smo im rasturili onu u koju su se kleli, da drugu svom Titu nikad neće skrenuti s puta. Nemojte stoga živjeti u prošlosti, jer oni još žive u toj prošlosti, u kojoj su članovi SKJ, samo sada pod krinkom demokratske.

Dakle, ovo nije jedna takva ratnoprofiterska priča puna ilegalnih vršitelja dužnosti, zetova i kumova... Ovdje u ovoj priči sve je išlo sasvim normalno.

Treba imat bidon vode

Sasvim uredno mostarski je Vodovod najavio da jučer od osam sati neće biti vode. Dokad, dok radovi ne završe. Istina, mnogi zarobljeni u vlastite živote nisu saznali za tu obavijest, nego su je eventualno čuli od usta do usta, s koljena na koljeno, tradicionalnom metodom. Jer mi još nemamo funkcionalan neki AI na široj društvenoj razini, da nas obavještava SMS porukama i slično. Preče je da ti AI uzme posao, nego napravi nešto stvarno korisno za zajednicu.

No, tu je šta je. Ljudi su počeli raditi, čak su pustili kojih dvadesetak minuta vodu i nakon predviđenog roka, možda da tko napuni kakvu banjicu vodom, da se more saprat šolja oli ruke poslije uriniranja. A onda je nastupio tajac u našim cijevima južno od Huma.

Do podne sam imao posla, ovog svog za kojeg primam skromna primanja, pa nisam jasno ni primijetio. Onda je pas imao nekakvu ludu želju da jede travurinu pa smo šetali po našem naselju, posljednjih mjeseci od silnih građevinskih radova i blata po cipelama, najbolje reći selu, no dobro, nije to tema emisije. Ali kako je dan prolazio, manjak vode se sve jasnije osjećao, od zadaha u kupatilu (starom, s početka FNRJ), preko onih u djetinjstvu stečenih navika da natočiš iz bidona vodu u kuhalo za kavu. Dobro, godina 1990-ih kava je bila posebna čast i nije se pravila vodom iz kuhala, nego iz kakvog lonca, preferabilno od nehrđajućeg željeza, no dobar je bio i kakav lončić, recimo bijeli s crvenim ili žutim tufnama.

Buđenje PTSP-a

To je bila tek prva od asocijacija na ratnu zbilju, no kako je dan odmicao i voda nije grgljala u cijevima, neugodna sjećanja su se sve više vraćala. Kako nama doista malo nedostaje da se vratimo u feudalno doba. Mali broj nas živi od pristojnih primanja od kojih četiri ili pet tisuća mjesečno, no većini nas dvoje u kući treba raditi da se skuca tek dovoljnih oko dvije do tri tisuće. Mi smo svi tek jednu ratu daleko od potpunog bankrota, tek jednu promašenu investiciju daleko od dužničkog ropstva nekoj mikrokreditnoj lihvarskoj ustanovi, s kamatama koje i u nazivu imaju veći broj nego mjeseci u godini.

Nestašica vode tek dvanaest sati vratila je većini nas neugodna sjećanja na vrijeme kada su i voda i struja bili oskudni, kada je grmilo svaku noć, a ne samo kao zadnjih dana, po kiši. Većina nas južno od Huma osjetila je tračak te tek nedavne tjeskobe, probudio se usnuli, ali nikad ugušeni i ugašeni posttraumatski stresni poremećaj.

Doista, ja se pitam koliko su se naši mikrovoždovi odnarodili od većine nas, kad oni i dalje vole da se prepucavaju o devedesetim, kad se oni rado uhvate u raspravu odakle je čiji prvi milijun (a znamo mi dobro, da je svaki prvi vjerojatno ukraden, ako već nije naslijeđen od lopova ranije generacije). Kako se njima da pričati ratne priče o vraćanju placeva, ama bilo kome, vjerskim institucijama, o imenima institucija oformljenih u danima ponosa, prkosa i slave, kako im se da svađati se gdje je tko bio 1991. – moj otac u logoru, potom u HVO-u, ja bio u podrumu u Čapljini, s bratom, danas pokojnim. Bili s nama Slavko i Lela, Tarik i Samir... Prvo su odveli Slavka i Lelu, kasnije Tarika i Samira...

O budućnosti, molit ću

Nas dva brata bili smo sami u čitavom kvartu nekih mjesec i pol. Brojanje granata bilo je normalno. Plač i galama majki i supruga svakodnevica, i moja je zaplakala pred kraj. Spavao sam ispred televizora, mjesecima čak, ondje gdje su mi kao malom dječaku branili da sjedim. Između dva zida, na podu, na onom starinskom debelom jorganu. Nije da je TV često radio, obično nije bilo struje, pa mi je bilo svejedno za te neke röntegene. Primio sam tih mjeseci dvaput cjepivo protiv antitetanusa, nije baš bilo evidencije, a lako ti se djetetu porezati na milijun onih kablova i cijevi što su virili iz zidova, ili gromobrana koji su visjeli s krovova.

Jedan dan bez vode me na to sve podsjetio, i vi mi pričate o luzerima i nacionalnim pravima, mamu vam spomenem, gluho bilo. O poslu pričajte, o obnovi i izgradnji, boli me totalno klinac tko je ratni profiter, njemu na dušu, nanosat će se on kletvi, neće moći dušu ispustiti s mirom. Plaće dajte, da ne živimo od prvog do prvog. Sve ostalo, mrš! Ionako će nas prvo zamijeniti migranti s Bliskog Istoka, a potom njih AI. Svaki dan koji protiče u ovoj bijedi, dan je kada nestaju i Bošnjaci i Hrvati i Srbi s ove proklete zemlje. Doline suza ili kako li već.