Neodespotizam

Razumijem da smo se mi širom zapadnog ili kakvog li god Balkana (ne postoji istočni Balkan), bez pritiska okolnih carstava i bez lika poput Josipa Broza, vratili na svoje izvorne postavke, da smo postali najobičnije despotije, dakle izvorna politička društva regionalnih i plemenskih moćnika. Ponekad mislim da bismo zauvijek tu i bili, da igrom slučaja nismo na raskrižju sjever-jug i istok-zapad, jednostavno neugodna dionica koju su velike civilizacije morale prijeći da bi doista i pokazale svoju veličinu.

No svejedno me svaki dan iznenađujete. Ne mogu vjerovati da sam ja odrastao u vremenu kada si kao klinac slobodno smio ostati iza sumraka vani, zaigran u svojim frnjama i sličicama Panini, u veličanstvenim pričama čiji je tata veći, bolji, brži, čiji je tata dalje putovao i tako neke gluposti, kada nam je putovanje u Čačak ili u Pulu bilo besmisleno daleko, ravno ekspediciji na Everest.

Mislim, i danas djeca mogu ostati iza sumraka na ulici, ali danas su stvari kojima su u to doba dana izložena daleko strašnija i smrtonosnija. Ne mogu vjerovati da su naša svakodnevica postale obavijesti o nestaloj djeci i mlađim tinejdžerima. Na žalost, više se ne čudim ni vjenčanjima maloljetnika, ali to ništa nije u redu, makar je prirodno, što ja znam, ako pogledamo čitavu ljudsku povijest kao jedan dan, tek par posljednjih sekundi djecu doživljavamo kao vrijednu spomena, a ne samo broj i radnu snagu i robu za prodaju, udaju...

Matrijarhat je naša cijela povijest

Osim što smo se resetirali na te despotske društvene okolnosti, ne mogu vjerovati da smo kao zajednica postali imuni na unutarobiteljsko nasilje. Nekako kao da se ne stignem oporaviti od informacije o jednoj ubijenoj ženi, a već pristigne neka nova slična informacija.

Najprije, učite li vi svoje djevojčice da se zauzmu za sebe, da su zdravo nepovjerljive prema svima, odgajate li ih kao sinove da su snažne, hrabre i pametne?! Naravno da su žene lijepe, mi smo kao vrsta takvi. Neke vrste imaju lijepe mužjake, što ja znam, lavovi, paunovi, guske, vrapci, bikovi, golubovi... Mi smo ovaj drugi tip životinja, gdje su ženke ljepši primjerci, primjerice, mace, kuce i ostale vrste s učestalim umanjenicama.

Ali niti jedna od tih vrsta ženku ne smatra glupom, nezaštićenom, u svakoj od tih vrsta ženka se ravnopravno smije poklati s mužjakom iste vrste i nerijetko i pobijediti. Samo je kod nas ljudi žena osuđena da bude niži primjerak.

Ne treba tako odgajati djevojčice. Neka su lijepe. To im je Bog dao. Ali su i pametne, i vrijedne i radišne. Usadite im to dostojanstvo, jer trebat će im sutra, da znaju procijeniti vlastitu vrijednost pred primjercima mužjaka koji im se budu nabacivali.

Na onom povijesnom satu ljudske prošlosti, žena je ta koja je ostajala uz djecu, učila ih vještinama lova i poznavanja biljaka. Žena je ta koja je vjerojatno bila seoski vrač, žena je ta koja je vjerojatno prva iscrtala spiljske zidove, dok je pred sjenama vatre pričala maštovite priče o lovu i bogovima prirode. Očevi, braća, oni su išli na te prve epske ekskurzije, lov, ispašu, pljačku... jednostavno jer su bili veći, snažniji i brži. I jer je jedan mužjak tehnički dovoljno za nastavak loze. Oni koji bi se iz tih putešestvija vratili osakaćeni, opet bi ostali na brigu plemenskim ženama do smrti.

Znate, kada su istraživali posljednjih godina genetsko naslijeđe modernog čovjeka, koji nije ni Denisovanac ni Neandertalac ni Kromanjonac, nego je hibrid svih njih, pronašli su specifične 'ženske loze' po kojima se može pratiti povijest ljudske vrste. Jer mužjaci su doista matematički manje bitni u naslijeđu. Samo mi danas i ovdje odgajamo djecu drukčije.

Muškarac nije samo bijes

Nemojte me pogrešno shvatiti, pa pobogu, i sam sam muškarac. I volim to. Volim da me je društvo prihvatilo inteligentnog i prepoznalo moj potencijal, makar imam svojih mušica, ponajprije, jer imam dvije lijeve ruke, s tim da mi je lijeva doslovce kao tuđa, nesposobna je za bilo što osim pridržavanja stvari dok desna radi bilo što.

Ali svoje dječačiće trebate odgajati odgovorno, ne da u ženama gledaju robu, kurve, jadnice koje su osuđene na milost u strogo muškom društvu. Učite svoje male dječake da vole, učite ih da znaju pokazati i pogotovo opisati vlastite emocije, nemojte kriti od njih pohvale, da sutra ono što su propustili doživjeti u djetinjstvu pokušavaju silom izvući iz žene.

Jer dječak koji odraste bez ljubavi, bez emocije i dijaloga, neće znati pristupiti djevojci. Žene su danas, na žalost, osuđene da biraju na način: mogu ga popraviti. Ne možeš, ali jednako ni iz lošeg ni iz dobrog muškarca nećeš izvući kakav je duboko unutra, ako on to ne zna pokazati, ako mu je jedina emocija svedena na galamu za ljubljeni nogometni klub, uz nezaobilazan plemenski bauk, plamen, dim i želju da kroz krv i bol dokaže svoju vrijednost.

To nije dobar muškarac. Ne zato što je zao, nego zato što je njegova emocionalna zrelost zakinuta za osnovne lekcije, za sazrijevanje kroz dijalog. Muškarcu koji nije naučio na razgovor, koji nije naučio da je dopušteno nešto ne znati, ili da je sasvim normalno dati sve od sebe i svejedno izgubiti, ponekad su drugi jednostavno s(p)retniji... Taj muškarac nikad neće naučiti ravnopravno razgovarati s izabranicom svojeg života.

On će možda u svojem srcu i svojoj glavi znati da nešto zaslužuje, da nešto obožava... ali ljubav je dvosmjeran i nimalo lagan posao. Svakodnevna muka, svakodnevno prigovaranje, mrmljanje, svakodnevna rasprava i međusobno popuštanje i uvažavanje.

U ljubavi, u politici, u ratu, uvijek su dvije strane. Ona koja nešto želi i ona koja možda i želi isto, ali nije sigurna. Te dvije polovine se moraju pronaći na sredini, a niti jedna ne smije nametnuti svoju volju drugoj.

Pogotovo ne u braku. Pogotovo ne u politici.

Odgojimo našu djecu da sutra budu dobri ljudi. Poraz je dobra lekcija. Pobjeda je dobar početak. Ništa osim smrti nije kraj, a i tada, nemamo dovoljno dokaza što ide dalje. Učite djecu da se vole, ne bismo li izgradili bolje brakove, bolje društvo, neko manje despotsko, neko humanije.