Jamij stvar u svoje ruke!

Sjećam se toga 10. srpnja 2019. godine kao da je bilo jučer. Bila su to vremena prije pandemije, svijet nije bio lud, ludi smo bili samo mi na Balkanu. Bio sam umoran od višednevnih smjena, izmjenjivali smo se po deset ili dvanaest sati pred kapijom mostarskog Aluminija, bdjeli nad sudbinom oko 900 zaposlenih, bdjeli nad sudbinom najvećeg bosanskohercegovačkog izvoznika.

Najveći izvoznik mjesecima je tada proizvodio jedino dugove, sve što bi napravilo, prodavalo se za puko preživljavanje, cijene električne energije doslovce bi pojele cijenu aluminija na međunarodnom tržištu. I to je bio jedan začarani politički krug. Zašto kažem politički, a ne ekonomski?! Gotovo istodobno je sličan 'kombinat' u Crnoj Gori uredno počeo izmirivati svoja brojna dugovanja, ali za razliku od mostarskog giganta, ovi dolje su imali političku podršku. U nas poduzeće od državnog interesa nije moglo imati nikakav povlašteni status, nije se mogao razviti plan za neku solarnu, vjetroelektranu, za neku plinsku elektranu, da ne kažem unaprijeđenu geotermalnu elektranu, o ovom pitanju se tek odnedavna govori. Nije bilo vizije. Naši politički velikani i samoprozvani biznismeni nisu vidjeli dulje od mjesec-dva unaprijed, a to je jednostavno neoprostivo u ekonomiji.

Bio sam, kažem, umoran, netko je od kolega preuzeo smjenu pred kapijom, ja sam se kući sružio kao kanta i zaspao, probudio je malo prije ponoći, a u ponoć je samo došla strašna vijest – ugašen je prekidač.

GIKIL je imao sreće

Lukavačka koksara imala je mnogo više sreće, nećete vjerovati da iz ove perspektive to tako izgleda. Jednako je bez posla ostalo oko 800 radnika, u Aluminiju je bilo tek nešto više, jednako su u pitanju bili stručnjaci, nerijetko inženjeri, ali ljudi koji su znali raditi sa specifičnim alatkama i strojevima, znanje koje je nemoguće steći preko noći.

Lukavačka koksara ugasit će se postupno, polagano, kako i treba da se ne načini još gora šteta. Aluminij nije imao tu sreću, njega su samo kliknuli, kao da nije riječ o visokim pećima. Postoji još jedna nevjerojatna razlika između Aluminija i GIKIL-a: naime, samo nekoliko mjeseci nakon gašenja Aluminija, došla je pandemija, svijet se okrenuo naglavačke, porasle su cijene svega, ali i metala, a onda je par godina kasnije počelo 'doba ratova' i aluminij sad ide kao lopatom. Svima treba bilo kakvog metala, svi nešto tope, muljaju, prerađuju, obnavljaju...

Koksara, na žalost, ne može opstati. Koks jeste nužnost u metalskoj industriji, jer se radi o gotovo čistom ugljiku, koji se koristi za proizvodnju čelika, za izvlačenje kisika iz željeza, nemojte me citirati za ovo dvoje, ipak nagađam nekom osnovnom logikom, ipak sam samo novinar, a to vam govori i koliko su bitna zanimanja poput ovih 1700 ljudi koje sam spominjao gore. Oni znaju te stvari koje ti i ja ne znamo.

Ipak, kažem, koksara u suvremenoj Europi ne može opstati, iz prostog razloga – zagađenje zraka je previsoko, sumpor, prašina, amonijak, koješta je proizvod tog procesa, i već je prije par desetljeća trebalo snažno ulaganje u filtraciju i čišćenje zraka, ili prenamjenu u nešto drugo. Za razliku od Aluminija u Mostaru, kojem je nedostajala vlastita elektrana, koksari su trebali samo moderniji strojevi, filtri i slično. Ili da im odmah kažu, prelazimo na suvremene načine, izvlačenje kisika vodikom, elektrolučnu peć za obradu starog željeza...

Uvijek imaju dva izlaza

Nemojte misliti da ni sada, pravilno ugašen (a ne kao Aluminij) GIKIL nema budućnost. Ti ljudi su njegovo bogatstvo, da se pronađe investitor, na tom istom mjestu bi se mogle otvoriti druge proizvodne grane: elektroliza vodika, za što su ovi radnici praktično već spremni, uz kratki tečaj; postoje mogućnosti za proizvodnju ekološke energije velikom industrijskom spalionicom, i tu su ovi radnici gotovo pa eksperti, oni već poznaju kemiju, poznaju fizičke procese; svakako se ne smiju isključiti ni neka zanimanja 'Zelene agende', proizvodnja baterija, upravljanje otpadom i reciklaža (kad već spominjem proizvodnju baterija, tu imamo soli, a upravo sol je novi materijal za 'spremanje' prikupljenih kapaciteta solara i vjetroelektrana).

Ipak, kažem, ja sam samo novinar, i ovo sve me nemojte citirati, ovo govorim iz nekog općeg novinarskog znanja, koje je nerijetko površno, ali opet, nije da mi nemamo ljude sa znanjem i idejama, samo se ti ljudi ne pitaju, pitaju se podobni stranački kadrovi. A oni u pravilu imaju kupljene diplome.

Sve je isto, samo Njega nema

Da vam kažem da su vam prosvjedi pogrešni, nisu. Ali nije samo Trojka kriva. Nisu samo HDZ BiH i SNSD krivi. Kriv je čitav ovaj sustav koji funkcionira ovdje godinama – uhljebi kojima je krajnji cilj klimati glavom svojim nerijetko glupljim stranačkim šefovima, dokopati se neke visoke fotelje desetak godina pred mirovinu, riješiti sebi i svojoj djeci budućnost, a narod i zemlju tko da prostiš...

Da vam kažem da ste trebali biti na ulicama prije 20 godina, jeste, evo možda bih i ja imao život da ste tada bili na ulicama. Da ste znali da vas bivši komunisti u novim nacionalnim 'odelcima' vode u daljnju propast, naslijeđenu iz tromog prošlog sustava, trebali ste znati. Pa zar ne vidite kult ličnosti oko sebe, među Hrvatima Dragan, među Srbima Mile, među Bošnjacima Bakir, među graDŽanima Željka?! To vam je komunizam, braćo i sestre, samo u novom ruhu. Ali isti onaj truli projekt radničke samouprave gdje se radnik jedini ništa ne pita.

Trebali ste znati. Ja sam odmah vidio. Prije su govorili da je Bog mrtav i da crpe svoju suverenost iz Titovih staza revolucije. Sada je Bog opet živ i crpe svoju suverenost iz staza duhovnosti, posta, klečanja, slave... A sve je zapravo isto. Ništa se nikad nije promijenilo.

I ako konačno ne uzmete stvari u svoje ruke, i neće.