bljesak-logo
search icon
sun icon
open-nav
Burek sa zeljem

Streama i igara

Želim reći, je li, da ne bih pisao šest stranica teksta, da se ne smijemo pretvoriti u robove narativa, bio taj narativ ovdje naš bosanskohercegovački ili neki potpuno blesavi holivudski
04.02.2026. u 09:07
text

Posljednjih godina veliki Disney postao je predmet podsmjehivanja i oštra opomena što nije kultura i kako ne treba ići u svijetu showbiza. Najprije su tijekom pandemije veliki broj svojih filmova plasirali na streaming, pogotovo jer su željeli natjecati se s pionirom kućne videoteke Netflixom.

Iako Netflix nerado otkriva svoje financijsko poslovanje, vjerujemo da je i njih udario val nezadovoljstva nakon ostajanja kući u pandemiji. Ali oni su barem na prve znakove krize počeli raditi na sebi. Dijelom su povećali cijene, dijelom su postrožili kriterije, a dijelom su razbili i ulazne inpute – danas na Netflixu možete vidjeti izvrsne serije regionalnih, manjih kinematografija, kojima je to način dokazivanja i radit će dvostruko predanije za mnogo manji proračun. Također, pokazalo se da Netflix puno više planira medijski prikaz, tako postoje priče koje se jednostavno ne trebaju ispričati kroz tri sezone serije, postoje one koje se ne mogu pravedno prenijeti filmom, pa idu kao crtići.

S druge strane, čitav taj kompleks tvrtki koje su poletjele za uspjehom Netflixa i dijelom njihovog financijskog kolača, pokazale su upravo to, da ciljaju za količinom.

Disney je tako uzimao i dijelio novac za prequele i sequele, za nastavke bez smisla i razuma, diverzificirali su glumačku ekipu ondje gdje je bilo nepotrebno... milijun traljavih pogrešaka koje su ljudi počeli kažnjavati.

Kino je umrlo (pa bar ovo holivudsko)

Posljednjih mjeseci možemo reći da je kino gotovo u potpunosti umrlo. Ne zato što ne postoji publika koja će potrošiti dva sata u polumraku, nego zato što su filmovi postali bezvezni, predugački, nakrcani bolesnim specijalnim efektima i bukom, dok jednostavno ne razumiješ što glumci pričaju. Primjerice, iako tečno govorim engleski jezik, ja danas redovito moram uključiti 'cc' da bih znao što akteri mrmljaju sebi u njedra, jer ne daj Bože da pojačam dijalog, već za minutu razbit će mi buka prozore na dnevnom boravku.

Pored toga, Disney je uveo woke ideologiju u svoje priče, pa su najprije bile silne girl boss glumice, koje bi još bile u redu da je to dio njihovog karaktera, ali ne, oni su tu osobinu forsirali i samo je to postala žensko obilježje – badass ženska koja ponižava muškarce oko sebe. Svakako da postoje i takve, ali kao što ni svi muškarci nisu snagatori iz filmova o superherojima, tako ima žena i krhkih, osjećajnih, s majčinskim instinktom, a posebno su zaboravljene one koje se unatoč padu ne prestaju koprcati, kakvih imamo mnogo u stvarnom životu.

Treća stvar koja odbija publiku je industrijalizacija. Nema priče, filmovi su postali preskupi setovi, glomazni specijalni efekti. Sjećate se originalnih Zvjezdanih ratova, njih su doslovce snimali stop motion tehnologijom, preklapanjem više slojeva pozitiva i negativa. Sjećate se Zvjezdanih staza, oni su imali props (igračke-uređaje), na koje su preklapanjem dva filma ubacivali prizor laserskih zraka ili teleportaciju. Ništa nije bilo podložno preskupim superračunalima koji, iskreno, svaku scenu čine previše dramatičnom i zato jednako nestvarnom kao i onu urađenu preklapanjem filmova i sličnim trikovima (samo se sjetim originalnog Trona, koji je u potpunosti snimljen i u negativu i u pozitivu, a modeli su namjerno bili jednostavne kugle i slično, kako bi učinak bio dramatičniji).

Potreba za ponovnim snimanjem

Ono što velike kuće i dalje pokušavaju nametnuti jesu remakeovi. Ja svakako razumijem da je film, praktično, pokretne slike (motion picture) Nosferatu trebao biti ponovno napravljen, ukoliko niste filmski sladokusac i rado pogledate, ne znam, evo da lupim, Silent Running iz 1972., onda je prilično teško očekivati da ćete danas otići na youtube i kliknuti pogledaj Nosferatu iz 1922. godine.

Tako je recimo, novi Nosferatu iz 2025. godine zadržao gotički horor ambijent, zadržao je blijedu scenografiju originala, oplemenio je glazbu u duhu originala, jer tada je bio u pitanju nijemi film, i trebalo je u novom ostvarenju dočarati tu zloguku tišinu koja jest dio priče povremeno. Jedina zamjerka filmu je uloga Lilly Rose-Depp, ili što bi se u šali reklo nepo-baby, Johnnyjeva kćerka, no s obzirom da ni originalna 'Ellen Hutter' nije imala mnogo emocije, većinom je bila u transu, progledat ćemo kroz prste.

S druge strane, Wicked nam uopće nije trebao. Prvo, uklapa se u onaj famozni trend prequela i sequela, drugo, film nije urađen kao svojevrsni hommage originalu, pa pola filma izgleda kao da se boja isprala, a sjetimo se, Čarobnjak iz Oza je bio svojevrsna reklama tehnologiji koja ulazi u svijet filma.

Gabela ništa?!

Sada dolazimo do nove drame, oko nove obrade priče o Ilijadi i Odiseji, tj. Troji. Najprije, prvi ep o Troji objavljen je 1911. godine, talijanska La caduta di Troia. Sama Helen of Troy u holivudskom izdanju urađena je prvi put 1956. godine. U animiranom filmu postoje desetci obrada ove priče, na raznim jezicima i od raznih kuća crtanja. Danas se najčešće pod pojmom Troje i Helene podrazumijevaju serija iz 2003. godine, Helen of Troy, i blockbuster iz 2004. godine Troja.

Serija Helen of Troy, koju tumači Sienna Guillory, bila je romantična, mistična, u za to vrijeme svakako široko prihvaćenim 'kazališnim kostimima'. Serija prati Helenin život i proročanstva i Tezejevu otmicu. Dan danas smatra se jednim od ponajboljih utjelovljenja lika Helene.

S druge strane, iako objavljeni u slično doba, film Troja je epska bitka, bez jasnog prikaza bogova, Brad Pitt želi isključivo slavu i vječnost svojeg imena. Brojni likovi u filmu poginu u borbi, iako su u Ilijadi preživjeli i ono što je možda najviše naljutilo ljubitelje 'kanona' jest da je rat u filmu trajao tek tjednima, baš kao moderni američki ratovi – maksimalno dva tjedna (i onda desetljeća nepotrebne kofol okupacije, ali to je neka druga priča).

Sada se ponovno podiže prašina oko novog, još nedovršenog filma o Troji, kojeg radi Christopher Nolan. Nolan je cijenjeno ime i sigurno će unijeti neki novi pogled u priču, ali u svakom slučaju, prerano je za ozbiljan remake. Ono što on pokušava unijeti novo, jasno je kroz izbor Helene. Lupita Nyong'o je, iskreno, prelijepa žena, i ne vidim razlog zašto ne bi smjela glumiti Helenu. Ako ćemo pošteno, da se traži osoba koja izgledom odgovara Homerovoj priči, onda ni Guillory ni Nyong'o ne bi smjele glumiti Helenu, ženu antičkog grčkog izgleda i vanzemaljske ljepote (plus ispiljene iz jajeta, ali i to je neka druga priča). O boji kože ne želim ni razgovarati, jer recimo poznata je kod nas izvedba Kralja Leara Rade Šerbedžije, koja nije na engleskom jeziku, nu đavla.

Postoji moja suzdržanost kod prikaza likova pogrešno ako su u pitanju dokumentarci, može se reći da se neku osobu u povijesnom kontekstu pogrešno prikazuje zato što se mijenjaju neke rasne ili nacionalne karakteristike (što znam, grčki pjesnik poput Homera sigurno nije imao prćasti nosić, ali vjerojatno nije bio ni pravi crnac ni pravi bijelac, nego ono što Ameri zovu olive skin, oni će tek izmisliti milijun nijansi rasizma, u tome su eksperti).

No, boja kože u igranom filmu, koga to briga, iskreno?! Kao što ne razumijem pretjerano snimanje prequela i sequela, niti razumijem da svaki film mora imati rasnu diverzifikaciju ili seksualnu manjinu, jednako tako mi je potpuno nebitno koje će boje biti likovi. Primjer, Grešnici (Sinners) koji je već proglašem 'crnim' Od sumraka do zore (From Dusk Till Dawn), sam za sebe je sasvim u redu. Sasvim je logično zašto su glumci gotovo isključivo crnci (i ne, nećete od mene čuti Afroamerikanci, jer što su onda Afrikanci bijelci?!), sasvim je logična lokacija bara u sirotinjskoj četvrti Louisiane, glazba je divna i sočna, prožeta tradicijom, sve OK. Osim što je fokus priče na epskoj borbi protiv sluga Mračnoga u baru, sve ostalo je priča za sebe, izgradnja likova, moralna pozadina, motivi...

Želim reći, je li, da ne bih pisao šest stranica teksta, da se ne smijemo pretvoriti u robove narativa, bio taj narativ ovdje naš bosanskohercegovački ili neki potpuno blesavi holivudski. Predstava je predstava, imaš glumce koje imaš u kazalištu, film je film, imaš viziju redatelja i koga su mogli unajmiti da ispuni tu njegovu viziju. Naša vizija je naša. Zato čitajte knjige, gospodo, ako želite vlastitu viziju. Kada sam pročitao Zakladu (The Foundation) Appleova serija mi se činila smiješnom, ali... ta serija je priča za sebe i kao takva je sasvim u redu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
POVEZANO