Neki dan je bio onaj neki članak o istraživanju internetske stranice Our World in Data (naš svijet u podatcima) o povjerenju u druge ljude. I mi smo se, zašto sumnjate, svrstali iznimno visoko na toj ljestvici, uz zemlje poput Gane, Nikaragve, Zambije, Nigerije, Bolivije, Maroka, Južnoafričke Republike, a relativno iznad Srbije, Hrvatske i slično.
Bilo bi tako lijepo da i meni možete vjerovati, ali ne možete, jer visoko smo plasirani po nepovjerenju, dakle, gledam obrnuto na ljestvicu i gore mi je dolje i tako dalje. Bliže smo početku grafa, reklo bi se, no biti na početku ovog grafa baš i ne želite.
Primjerice, zemlje u kojima ljudi vjeruju jedni drugima su, primjerice, skandinavske zemlje. Zemlje u kojima ljudi najviše vjeruju jedni drugima poznate su jednoj pratećoj osobini – žive u boljem standardu.
Zašto je to tako? Pokušao sam posljednjih dana razmatrati povjerenje, vjerojatno najboljom kratkom pričom o povjerenju, kultnom ostvarenju Johna Carpentera, igranom filmu Stvor (The Thing 1982.).
Tu skupina inženjera, liječnika, znanstvenika i pratećeg osoblja koja živi na Antarktiku (eto i to sam već smetnuo, je li Arktik ili Antarktik) doživi neobičan susret s odbjeglim psom i skupinom norveških znanstvenika koji psa i njih napadnu, praktično iz čista mira. Čak tri puta sam prekidao gledanje filma jer od svih stvari koje vidim na ekranu, nasilje prema nedužnim bićima mi najteže pada, pa bila riječ čak i o glumi, i neka na kraju piše da niti jedan pas nije stradao tijekom snimanja.
No, to je Carpenter, čovjek koji našu zlobu dovodi na ekran brutalno razotkriveno poput kućnog videa na VHS kaseti. I doslovno, on namjerno likove ne razvija, ne razmišlja o tome kako tijekom dijaloga na otvorenom, u noći, nikome ne izlazi para na usta dok pričaju, kao da je to njega briga, on prenosi samo suštinu. Znam, Carpenter nije za svakoga, ali je za sladokusce, stil toliko brutalan i rudimentaran, baš kako ne biste promašili poruku koju je smislio ovog puta. A uvijek je u pitanju neka velika i bitna stvar. Ovdje je povjerenje u pitanju. Kako ga lako i brzo izgubimo.
Naime, povjerenje se najbrže gubi u propalim društvima. Ako te policija ne može zaštititi, zbog malobrojnosti, korupcije vlasti, korupcije samog dijela policije. A recite mi, zar vi to ne znate nekoga pokradenog, kome je imovina oštećena ili uništena, tko je doživio nasilje na vlastitoj koži... i kome je to policija pomogla? Rijetkima. Pritom policija nije čak ni kriva. Ljudi nemaju pudera da uzmu otiske, mi još uvijek istražujemo kriminal metodom rekla-kazala, kao da je srednji vijek, feudalna Europa ili Otomansko carstvo. Isti čovjek ispituje, istražuje i donosi zaključke, sustav je tako nedjelotvoran, jer u razvijenijim zemljama svaki dio takvog procesa podijeljen je, kako predrasude i ranija iskustva ne bi utjecali na rezultate istrage i pravorijeka.
Upravo takav ambijent stvara Carpenter, postavlja MacReadyja (čije se ime izgovara vrlo slično riječi greedy-pohlepan) kao istražitelja, suca, i izvršitelja kazne.
Ako se ne može zakonu vjerovati, može možda susjedu, poslodavcu, trgovcu... Ne, društvo se prvo razara na jednostavnim, bliskim vezama. Koliko vas ne podnosi svoga šefa?! Niste vi krivi, nije vjerojatno ni šef. Sustav u kojem niste dovoljno plaćeni, u kojem radite svaki dan pod Bogom, u kojem nemate dovoljno dana odmora, u kojem nemate plaćeno bolovanje, porodiljno...
To je sustav koji su malobrojni pojedinci, njih vjerojatno manje od jedan posto, iskoristili kako bi vas iskorištavali. Feudalizam, samo novi, i feud je danas virtualan. Radite na crno ili na sivo, jer razlika između prijavljenih i neprijavljenih u ovoj zemlji je prilično tanka. Bogati se samo onaj na vrhu ovog virtualnog hranidbenog lanca, samo onaj koji se prvi sjetio da treba varati i krasti, a vjerujte mi, svakog našeg milijunaša pitajte slobodno o njegovim/njenim uspjesima, to će biti bajke i basne, veličanstvene priče o uspjehu... samo ne pitajte kako su stekli prvi milijun. Jer tu je negdje mračna tajna, duboko skrivena, koja ih secira poput Johna Carpentera, hladno, grubo, poput VHS kućnog uratka... bez nijanse na dobro i zlo. Kao August Šenoa kad dijeli likove na Doru Krupićevu i Grgu Čokolina.
Na žalost, upravo taj minijaturni postotak ljudi koji su započeli sunovrat domaćeg društva su odgovorni za lavinu nepovjerenja. I nepovjerenje ne staje samo na tim najmoćnijima. Danas nitko nikomu ne vjeruje. Dva prijatelja, ako se žele posvađati, otvorit će zajedno kafanu ili trgovinu. Nakon par mjeseci jedan drugoga će početi potkradati, ne zato što su sami zli, nego jer sumnjaju u onoga drugoga.
Vratio bih se opet ovom jednostavnom remek-djelu Stvora. Nasuprot MacReadyju je Childs (pazi imenā, ono koje zvuči kao pohlepan i ono koje zvuči kao dječji). I jedan i drugi predvode po skupinu onih koji ne vjeruju drugoj strani. Tko je Stvor, u kome se skrio, s kim je bio u kontaktu, gdje si ti bio '93? (karikiram, film je iz 1982.g.) Sudari nepovjerenja se množe kroz radnju filma, tako Blair, Copper, Garry, svi oni postanu osuđeni i nepovjerljivi u nekom trenutku.
Zanimljivo je, ovdje bih istaknuo, što se vanzemaljac uopće ne predstavlja nekim osobinama osim nepovjerenja, otimanja ljudskosti, kao da je vanzemaljac nešto domaće, svojstveno svakomu od nas. Naglašeno s druge strane, znanstvenici Norvežani su ta mitska bića kojima se ne vjeruje, oni su nepoznanice veće od mračnih kutaka Svemira. Kažem, Carpenter je brutalno jednostavan, crta vam nepovjerenje, kako slučajno u nekom trenutku ne biste izgubili tu sliku ispred sebe. Nešto što počinje kao slatki husky ili malamute (nisam ekspert za pse, samo ih volim) postaje Stvor u trenutku tišine i mraka. Komu onda vjerovati?! To je Carpenterova poruka kroz čitavi film.
Komu vjerovati, kada nerijetko i roditelji kod nas 'za*ebu' vlastitu djecu, a ne prijatelj prijatelja. Ja sam izgubio više prijatelja i frendova u posljednjih 30 godina, nego sam se namijenjao boravišta, a mijenjao sam boravišta često. I obično, oko gluposti. Kad čovjek sam sebi ne može vjerovati, kako će mu drugi vjerovati?!
Dobro, ima li izlaza iz kruga nepovjerenja?! Vjerujem da se i vi isto pitate. Naravno da ima. Ili strašnim altruističkim sazrijevanjem ili silom prilika. Primjerice, Jugoslavija je prilično dobro funkcionirala skoro pola stoljeća, prije nego je nagrižena nepovjerenjem. Naravno, bilo je to nakon protjerivanja staljinista i prije uskrsnuća nacionalizama. Bilo je to nerijetko silom prilika, ali nemojte misliti da mi danas ne možemo ovako slobodni da činimo što želimo (i obično činimo pogrešno), da mi ne možemo učiniti prave korake naprijed.
Recite mi, komu se ja u životu mogu više obradovati kao Hrvat, nego mojoj susjedi, neni Aliji, komu mogu pružiti ruku i nasmijati se nego susjedi, baki Desi... komu se mogu obradovati više od mojeg Anesa ili Mitra, komu se mogu iskreno povjeriti nego Dragani ili Daliboru (neutralna, ali ipak imena anamoone druge nacije).
Sad ćete reći, ne možeš se svojemu povjeriti. Mogu, ali ja moram učiniti prvi nesebični korak. Moji Željko ili Saša, ono moji u svakom pogledu, pa i nacionalnom, s njima se smijem i posvađati, recimo, ali ću im se obratiti za pomoć ili za ugodno društvo. To je to što nas čini ljudima – društveno smo biće, ne znamo živjeti sami. Otvoriti se moramo, a ne možemo, ako u sebi krijemo strah i oprez.
Nešto kao prvi vukovi što su prišli nama. Bila je to podlinija, podvrsta vuka, koji je imao manje straha, koji je imao manje nepovjerenja... u teškim trenutcima, prišao je nama, ljudima, svojem predatoru i plijenu, svojem najvećem neprijatelju. I već 50 tisuća godina smo skupa. Pronađene su naše kosti pored njihovih, zajedno smo jeli, spavali, dijelili dobro i zlo. Proteklih stotinjak godina počeli smo ih vezati na lance i u kaveze, tada smo ponovno izgubili njihovo povjerenje, i sad također moramo prilaziti psima s oprezom. Primjerice, manje imamo razloga vjerovati mačkama, one se nikad nisu u potpunosti pripitomile, one su više u simbiozi s nama, ali mi smo odlučili da se pasa plašimo. Pogledaj taj karpenterski zaokret u povjerenju. Do nas je, bola'!
Znači, mali znakovi povjerenja. Možda posuditi olovku. Ako ti je ne vrate, a kao da je olovka nešto. Što, drugi put podsjeti ili ne znam... Dalje, mali znak povjerenja, ponesi baki ili neni drva iz podruma kad je sretneš. Do kuće, do pred vrata. Baka ti nije kriva ništa, a sigurno je odgojila djecu i unučad, ostavila trag na društvu, zaslužuje to malo hvala, da joj poneseš ceker ili naramak drva ili da joj se ustaneš u autobusu, da je propustiš na vratima...
Mali znakovi povjerenja. Na kraju filma Stvor, ostanu među živima samo MacReady i Childs, jedan u druga uperili su oružja, ne znaju je li Stvor još živ, je li jedan od njih stvor. Mogu jedan drugoga ubiti, pustiti da Stvor pobijedi. Oni odlučuju najjednostavnije što mogu – sjednu, porazgovaraju o svojem nepovjerenju, odluče zajednički ne učiniti ništa. Makar jasno kažu da jedan drugome ne vjeruju, makar jasno vide da možda neće dočekati jutro. Ali tim jednostavnim sjedenjem i čekanjem, oni zapravo pokazuju veliko međusobno povjerenje. Da su ga imali na početku, film Stvor bi trajao pet minuta, znate.
Eto, oprostite na spojlerima i... malim koracima gradite povjerenje. Da budemo Skandinavija.
